*
Sviće, a Anika Vukašinova još nije sklopila oči. Stoji na prozoru nepomična kao sova. Plavo svjetlo udara joj u grube crte lica. Tamne okrugle oči i kukasti nos. Usne su joj nabubrena požuda.
Zagledana je u crni panj. Stablo oraha bacalo je sjenu na kuću, šuštalo i kucalo na prozor. Ljetos je izgorjelo u strašnom plamenu. Vatra je krckala i žarila. Savila lišće u ugljene lisne uši. Dogorjelo je u crnu grdosiju. Vjetar je snažno zapuhao i selom raznio dim i ugljene lisne uši. Padale su po krovovima i vrtovima. Ulazile im u usta. Udisali su sivu izmaglicu sve dok nije pala kiša. Razlila je uši u čađave kapi. Slijevale su se po obrazima i prozorima. Stari Bogoje je stablo oborio sjekirom. Udarci oštrice bili su reski, hrskavi kao komad ugljena pod zdravim zubom. Iako stabla više nema, beskonačno duge žile podvučene su mu pod temelje kuće. Anika i dalje osjeća sjenu njegovih grana. U glavi joj zveket lišća.
Anikina crna kosa puna je vlažnog svitanja i tanušne izmaglice što se izdigla nad kukuruzištem. Stabljike suhe i tanke. Na mjestima polomljene. Zemlja među redovima kukuruza izgažena, u tragovima gumenih đonova. Anika je čučala u mrklom mraku savijenih golih nogu. Kao krastača nad crvenom kaljužom. Vlažna joj se zemlja zalijepila za cipele, zarila pod nokte. Obojila tvrdo sukno na rubovima haljine. Noćne ptice su kreštale nad njom dok je trčala niz pašnjak. U naručju topli smotuljak.
Anikine ruke i obrazi u tankim brazgotinama. Trnje visokih čičaka je tvrdo i oštro. Vrhovi su im stisnute pesnice. Rastu ukrug oko duboke rupe između pašnjaka i razlokanog puta.
Rupu u selu zovu Bombom.
Na tom je mjestu između pašnjaka i seoskog puta još za velikog rata bljesnuo zrak. Zemlja je uzdrhtala u zaglušujućoj tutnjavi, a dvije su mršave krave odletjele u nebesa. Raspukle se kao stakla na kućama. Otrgnuti dijelovi tijela bili su razbacani oko dubokog kratera. Utroba zemlje se rastvorila, mračna kao bunarska voda.
Dno Bombe glasno krekeće. Mjehuri na žabljim vratovima na granici prsnuća. U ustajaloj plitkoj vodi leži beba okrenuta licem prema dolje. Usta i nos puni blata. Zelenkastocrna voda se slijeva u uši i iza vrata. Mršave noge su zguljeni žablji kraci.
Anika svlači široku haljinu.
Na leđima joj je utisnuta hrapava kora dobro zaklonjenih stabala iz voćnjaka. Na njih je kad padne noć naslanja Andrijaš. Ima bijele njegovane prste. Podvlači ih pod Anikinu suknju. Među raširena bedra. Prsti su mu tada slinavi kao Anikin istureni jezik. Nedjeljama na njega Andrijaš spušta pahuljastu hostiju. Kad se zalijepi za nepce, Anika je natapa slinom, gužva jezikom i guta.
Dojke su joj nabrekle i teške. Pod kožom se razgranale beskonačno duge plave žile. Andrijaš među njih zariva gubicu. Nezasitnu štakorsku rovku. Glas mu je pohotni mrmor. Zatvara mu sitne oči.
Bradavice potamnile. Smežurale se kao dva crvljiva oraha.
Aniku u selu zovu jalovicom.
Haljinu i maramu sprema na dno drvene škrinje. Spavaćica je duga i široka. Među nogama izrezane tvrde krpe. Legne pored Vukašina. Drvene štake bačene na pod. Disanje mu je promuklo. Razdire zrak. Anika u njemu čuje pucanje orahove kore i krckanje vatre. Iz napola otvorenih usta izlaze potkornjaci i pune sobu. Udaraju o prozore i Anikine oči.
**
Dobro ugojeni, riđi mačak izroni iz kukuruzišta. Zelene tvrde stabljike se zanjišu. Glasno frkne pred Anikinim vratima i učas se zavuče u orahovu krošnju. Zadreči nezemaljskim, pomamnim glasom. Kao za ljetne oluje sa stabla padaju pokidano lišće, suhi komadi kore i kiša raspuknutih plodova. Jezivi arlauk propara vreli zrak i naprasno prekine poslijepodnevni drijemež. Iz Anikinih ruku ispadne nož i udari o drveni kuhinjski pod. U zdjeli s vodom kržljavi krumpiri. U koritu tanka prašnjava kožica. Vukašin se pridigne s kreveta. Jedna nogavica na hlačama mu je prazna. Klati se kao prazna vreća. Anika pomakne zavjesu i s prozora u prizemlju vidi kako vrhovi grana kao dugi tanki prsti kucaju na okno i kako se niz sušom pojedeni pašnjak kotrljaju orasi u raspuknutim ovitcima. Lice joj mrtvački pokrov. Hladno i blijedo. Prekrsti se i bojažljivo izađe pred kuću. Vukašin sa štakama pod laktovima ostane na vratima.
Anika krošnju gađa kamenjem. Pred kućom se skupljaju strahom zaleđena lica. Grla im presušena. Mačak se još jače razjari i učini im se kako bi mogao svakog časa iskočiti i proždrijeti ih. Ustuknu.
Nebesku vedrinu prepolovi zasljepljujuća munja. Grom silovito udari u orah i zapali ga. Na isušenoj zemlji se prodube krivudave pukotine. Plamen zahuči kao iz otvorene peći. Kante bunarske vode ne mogu ga ugasiti. Drvo je progutano. Stoje obješenih ruku pogleda uprtih u nebo.
– Došo đavo po svoje! – viče Vukašin s vrata. Nisu ovo čista posla!
– Začepi gubicu stari vraže!
Anika baci kamen prema njemu.
Gusti crni dim zasuklja nad orahom i zavodljivo zaigra na nebeskoj čistini.
***
Seoski put pod pašnjakom u jarugama. Po rubovima se uhvatio sasvim tanak kristalni sloj. Krti se pod Bogojevim gumenim čizmama. Na ramenu vile oštrih zubaca. Oči u sjeni oboda šešira. Pred njim crnosmeđi mješanac duge dlake. Uši mu poskakuju.
Bomba je otvorena raka. Iz nje izbija odvratan smrad. Trulo meso i žabokrečina. Po čičcima pao mraz. Blještavobijeli. Pretvorio ih u ledene ukrase. Kroz stabljike najprije proviruje pseća njuška. Zareži i pokaže oštre zube. Bogoje čičke lomi vilama. S vrhova se prosipa mraz. Pas zalaje. Zaskače se na vile. Bogoje ga šutne nogom. Pas zaskiči.
Žabe su nestale. Na dnu je samo tjelešce. Pocrnjelo kao Anikin stomak pod pritegnutim povezima. Pod njima je koža pucala valovito. Vijugave kišne gliste na truloj zemlji. Bogoje klekne i vilama podigne bebu. Njezino je tijelo na oštrim zupcima kao prekuhani komad mesa na viljuški. U rupi ostane otisak tijela, kao u kalupu od gipsa.
Svjetina se skuplja oko Bogoja. Sklapaju ruke i dižu oči prema nebesima. Niz pašnjak trči Anika. Ispod haljine joj poskakuju mrtve dojke. Pod njima mlohavo izbrazdano tijesto. Prsti joj zariveni u tvrdo sukno haljine. Vukašin stoji pod kućom oslonjen na štake. Viče za Anikom. Štaku podiže visoko u zrak. Nogavica se klati. Pod njom batrljak noge. Grbav kao dogorjeli panj.
Na Anikinom licu ucrtan užas. Usne rastvorene. Blijede. Bez riječi se spusti na put i pohita na Andrijaševa vrata.
Kuca drhtavom rukom.
Moli za blagoslov.
Fotografija Ilije Aščića
Prvobitno objavljeno na Ajfelovom mostu
