Poezija, Vilijam Metjuz





Morningsajd Hajts, juli



Izmaglica. Tri se studenta violista
ukrcavaju na bus. Tandrču pikameri.
Zrnasta je svjetlost. Pokorica znoja kao temeljni premaz
i vrućina za boju što je prekriva.
Čovjek i žena na klupi:
ona mu govori kako mora biti da je vidovit
jer kako bi inače mogao znati, čak i prije od nje,
da baš ona treba raskinuti? Biciklista
puše na trenersku pištaljku stegnutu
čvrsto među zubima, pišteći na nju poput samovara
u ključanju. Nikad nisam marila, rekla je.
Ali ja jesam, odgovorio je. Dva se taksija umalo
sudariše; neko viče i psuje na farsiju.
Žao mi je, ona reče. Prednosti
samoće stradaju poput loša ratna voda.
Nebo se zamagljuje - dolazi oluja
i gore i dolje. Mršava se mačka šunja i kliznu
za ćošak. Kako blisko
se doima osjećaj stranosti, šupljiji
od fagota. Potočić hladna vazduha
je u lišću. Alarm auta. Grȁd.


Klauster


Posljednja večernja svjetlost jula ističe
na ulice ispod. Moja ljubav i ja imadosmo teške
stvari za izreći i čuti, okasnismo 
s vinom, kolebajući se, pažljivo izbirući riječi.

Prethodnog sam popodneva ležao naspram
kreveta i moja mačka je skočila da legne
pored mene, predući u sporo
narastajućoj pospanosti. Tokom tog rituala mogao sam

očistiti nered iznutar moga baroknoga mozga.
I u toj kratkotrajnoj praznini nadošla je slika 
konja u kasu, što dolazi pravo k meni,
znao sam da to donosi teške razgovore i bol

i strah. Kako dotle stigosmo? Posredničkim poslom,
znatno natprosječnim. Ali samo zbog toga
što otvorila je svoje srce za mene tako duboko,
vidjeh njenu divlju prirodu,

poput čvornata, raskošna drveta s koje vise
razočarenja, i ja znao sam
da voljeti je moram tako da volim to drvo
a da me nizašta drugo nije briga. 



 Klavirske lekcije


Pokatkad je muzika zarobljena
u zemljinu tijelu, sušt-
ini, što se sama preobražava.

Stoga se naše djelanje čini beskorisnim,
čak i istoznačno onome po čemu je sama muzika
sličila vremenu, u kojem nikad nismo

vježbali, nauljenih prstiju nad dirkama,
prašina u zastorima bila je nalik tišini
što mrzila je samu tu muziku, roditeljima

koje će razočarati, malim varkama koje učitelj plaća
da podnese ono što mora iz samo njemu znanih
razloga. Ali kvarne i ne-

iskrene himne uzdizahu se iz klavira
kao nagrade. I svaki Bog do kojeg mi bješe stalo
grabio ih je sebi i volio ih,

iako nisam želio čuti
šale kojima ih je obasipao s ljubavlju
sve dok i sam ne bih mogao postati jednom od njih. 


Preveo Radomir D. Mitrić


arhiva