Izgled
Čaplja daje izgled rijeci.
Mjesec je obris noći.
Nebo lik je vječnosti.
Snijeg bjelini.
Pčele su meda odraz.
Osa je oblik bola.
Klovn ima zabave odraz.
Barice daju kiši oblika.
Kit izgled je okeana.
Grob mrtvaca.
Točak je sušt kretanja.
Krv crvenila.
Ruža simbol je vrta.
Djevojka škole.
Zmija Gorgone obris ima.
Led hladnoće.
Oblačje vremena obličje ima.
Ruka rukavice.
Ptica pera.
A ti od srži si ljubavi moje.
Krađa
Najneobičnija stvar koju sam ukrala bilo kad? Snješko.
U ponoć. Izgledao je čudesno; visok, bijeli ćutljivko
pod zimskim mjesecom. Željela sam ga, ortaka
hladna uma poput kriški leda
unutar mojega mozga. Počela sam sa glavom.
Bolje da je mrtav nego da popusti, tako da ne uzmem
ono što hoću. Težio je tonu; torzo mu,
sleđen mrc, obgrljen o moje grudi, svirepo hladan
bodući me u stomak. Djelić uzbuđenja bila je i spoznaja
da će djeca plakati za njim ujutru. Život je surov.
Ponekad kradem stvari koje ne bih trebala. Uživam u vožnji
kolima u nigdinu, provaljujem u kuće tek da bih osmotrila.
Odvratna sam prikaza, ostavim sve u neredu, možda da zakačite kameru.
Gledam ruku u rukavici kako poigrava oko kvake.
Spavaće sobe stranca. Ogledala. Uzdahnem ovako - Aah.
Potraje neko vrijeme. Ponovo sastavljen u dvorištu,
nije izgledao isto. Potrčim
i zacipelarim ga. Ponovo. I opet. Dah mi skonča
u ritama. Sve sad djeluje šašavo. A onda sam stajala
sama među snježnim grudama, bolesna od svijeta.
Dosada. Uglavnom mi je dosadno da bih mogla da pojedem samu sebe.
Jednom sam ukrala gitaru misleći da mogu
naučiti da sviram. Ukrala sam i Šekspirovo poprsje jednom,
tukla o nj, ali je Snješković ipak bio najčudniji.
Ne razumiješ ni riječ od ovoga svega što ti govorim, zar ne?
Ljubavna
Dokle se god ljubav ne iscrpi, žudi
za snom riječi -
očima ljubavnice -
ležanju na bijeloj pokrivci, mirovanju
u jeziku -
dopusti da zbrajam načine -
ili da odbjegnem u frazu sličnu epitafu -
dođi da živiš
sa mnom -
ili padni sa svog visokog oblaka poput sloga
u bazen od stihova -
jednom času s tobom.
Dokle se god ljubav ne preda i govori
u šaptu umjetnosti -
srce moje,
kako ti se ovo dopada? -
usne ljubavi su progonjene citatima
ljubeći među -
u srce pogledaj
i piši -
svjetlo se ljubavno tuli, utamnjuje,
crni kao tinta na stranici -
tamo je vrt -
na njenom licu.
Dokle god je ljubav svepostojano uma -
O moja Ameriko!
moja novo-osnovana zemljo1 -
ili je sve u olovci
spisateljske ruke -
promotri, ti bazaru umjetnosti -
ne ovdje, sem u pjesmi,
znanoj srcu nalik molitvi,
bliska i daleka
bliska i daleka
željo moljčeva
za zvjezdom.
Krejove 2
Eno su blizanke! Kicoši bi govorili
kad bismo se spuštale dolje ulicom
u našim najboljim haljama za Sevil Rou, krojene
da istaknu nam sisurine, ogromne
poput naših istendovskih srca. Ne razlikovahu nas,
sem kad bi jedna nosila naočare ili zasjenila
barem dva od naša četiri oka. O, Londone, Londone,
grade Londone, stvoren baš za nas obje
i naša šepurenja uokolo; ili za brzu vožnju
na stražnjem sjedalu crne Ostinove Princeze3,
u zapadni dio do kluba; gdje naručivao se najbolji šampanjac,
u kibli s ledom. I Garlandova4 te noći pjeva. Bravo.
Djetinjstvo. Dok bile smo šiparice, živjesmo
sa našom babom - Nek joj Bog da spokoja - čvrstoj borkinji
koja nokautira konja, kraljevsko grlo5, imena
Balitaun Boj, jednim udarcem, pred kraljem,
nauštrb svima. Od tada je u kraju bila znana
kao Topovsko Đule. Kad imadosmo šest,
sjedile smo joj u krilu, udisale kleku
njezina džina; slušajući priče o Emelininoj6 armiji
u vrijeme oko Prvog rata. Briljantne dame,
bile su, te ptice što su se borile za pravo glasa, so
zemljina. I to nas je možda obilježilo dovijeka,
zbog majčina gubitka, koja je umrla rađajući
par nas neobičnih. Uspravno samo, znadosmo,
još tada, šta namjeravasmo postati, imale smo, moglo bi se reći,
takav priziv. Željele smo uvažavanje na putu
ka baru, u vožnji kolima, ili se otresti
tvrdoglavaca jednim prijetećim pogledom, prijetnjom
ustrašiti dlakave klemponje, koljenom u muda. Ljepojke
s balova. Kraljice dima. Maštale smo o tome,
milju po milju prelazile, prošlost za ruku uzeli kao vodilju, učeći
mapu grada sopstvenim stopalima; birtije,
stražnje i sporedne uličice, crkve i mostove, parkove,
podzemne stanice, velike hotele gdje su Vita i Violet7,
oskudno obučeni naši uzori, pijančile. Gledasmo sa Hangerford mosta
u svjetla Londona kako muvaju staru Temzu. Dobro,
griješile smo u tim ranim godinama. Bile smo premekane
kad smo trebale biti najgrublje; pokupile par cura
u društvo koje su bile u dobranom haosu - dvije od njih
su bile vjerene; treća se iskradala do Majl End puta
svake noći da bi postala ženom nekog glupana. Prvo pravilo -
Dečko o Božiću, nikako za život cijeli.
Ali naučile smo - i u dvadesetprvoj viđene smo kako osnivamo
prvi od naših klubova, Razbijačice, baš na
Evering putu. Raširilo se posle to naokolo da ukoliko
bi neka žena zapala u nevolju trebala je samo doći sestrama Krej,
neupitno, radi zaštite. Brzo smo stekle moć
i lovu i poštovanje zbog tog poteza, i na Pikadili
pristale - u klub koji je bio srce naše legende,
Kaćiperke. Priznajemo, sve to zbog procvalog
feminizma - istina - on nas je obogatio, učinio da nas se plaše i poznate
da budemo zvjezdama prijateljice. Osmotri i ovo -
kako stojimo uvijek u glamuroznom crno-bijelom
ruhu samopouzdano pored Džermejn8, Bardo9,
Tvigi10 i Lulu11, Dasi12 i Joko13, Besi14, Bebs15,
Sendi16, Dajane Dors17. London bješe siguran
jer su računali na nas. Pogledaj samo pisma koja dobijamo -
Drage bliznakinje, kako su bili dobri stari dani kad ste vladale
ulicama. Niko nije mogao napadati stare dame
niti dirati mlade djevojke. Čuli smo što je izrečeno.
Sjeti se vremena s vrhunca naše slave, glavne, obučene kao za odstrel
bile smo, prsile smo se u našem klubu, kad bi otkucala ponoć,
s večeri kad bi vitka Sinatra18 zapjevala za džabe.
Uvijek se čuo žagor kad bismo ulazile, zaustavljući se
pored omiljenih stolova, namigujući ili klimajući, kupujući nekome
piće, paleći cigaru, ili saslušavajući nekoga. Te je naročite večeri
nešto električno, drhtavo, plavo, tugaljivo propuklo vazduh. Ostavi nas obje tamo,
u jeku svega, čvrste, na krovu našeg svijeta, sa Sinatrom koja sporo pjeva
I evo je pjesma za bliznakinje, a onda otvori svoje prekrasno grlo da
nam donese tu pjesmu. Ove su cipele napravljene za šetnju, i to
je sve što im treba. Jednog od onih dana one
će preći preko tebe. Čizme, da li ste spremne? Počnite hodati...
Preveo Radomir D. Mitrić
1. Igra riječima Njufuandlend (Newfoundland)
2. Ženski alter-ego braće Krej, londonskih gangstera tokom 1950-ih i 1960-ih
3. Vrsta automobila
4. Džudi Garland, američka glumica i pjevačica
5. Evocira se događaj iz Epsomskog Derbija, 1913. godine kad je Emili Dejvison, borkinja za prava žena stradala od konja kralja Džordža V, Anmera, tako što je utrčala na stazu gdje se održavala konjska trka
6. Emelin Pankherst, britanska revolucionarka
7. Vita Sakvil-Vest i Violet Trefuzis, britanske autorke koje su bile u vezi, i koje su vjerovatno poslužile kao podtekst za pisanje ove pjesme
8. Džermejn Grir, australijska spisateljica i feministkinja
9. Brižit Bardo, francuska glumica
10. Dejm Lesli Louson, britanska glumica, pjevačica i model
11. Lulu Kenedi-Kerns, škotska glumica i pjevačica
12. Najvjerovatnije Dasti Springfild, britanska pjevačica
13. Joko Ono, japanska pjevačica
14. Širli Besi, britanska pjevačica
15. Barbara Vindzor, britanska glumica
16. Sendi Deni, britanska pjevačica
17. Britanska glumica i pjevačica
