Danima po povratku doručkujem smokve
donijete s otoka.
Zaboravljam (možda da bi se moglo ponovno sjetiti),
svijet se rasprskava pod jezikom
svaki put kada ga dodirnemo.
Male eksplozije, trnci slatkoće,
pa šipražje koje na koncu obraste usta.
Kamenje o koje se spotičemo,
pod stopalima,
u dlanovima,
u đžepovima.
Iz drugog plana, tako si rekao.
A baš se tamo oduvijek lome horizonti,
i puca u ljudima bezglasno,
crno i tiho.
Kolone mrava u svojoj državi-utrobi,
šavovi raspucale zemlje,
nacrti za neudobna odijela.
Lažna mirnoća krojačke lutke,
neubod,
neosjetljivost kao iluzija i besmislen ideal.
Tragovi olovke ili krede pod kožom,
tamo gdje se žilice rastaču
kao pupanje svjetla nad pučinom.
U drugom planu živi tišina
između mene i svega.
Fotografija privatna arhiva autorke