Poezija, Ada Limon




Nova nacionalna himna 




Istina je, nikad nisam marila za himnu
nacije. Razmisliš li, shvatićeš da to uopšte nije dobra
pjesma. Previše za većinu od nas sa tim "raketama
crvenoga bljeska", i naravno sa tim bombama.
(Uvijek, uvijek postoji rat i bombe.)
Jednom sam je pjevušila u povratku domu ispadajući 
iz melodije i upornošću kakva srednjoškolska benda. 
Ali pjesma mi je bila ništavna, tek poziv
na bojište dok još nije prošlo
bubnjanje mladosti. I što sa strofama koje 
nikada nismo pjevali, treća sa prizivom kako "pribježište
nas ne može spasti najma i robovanja"? Možda 
je istina u tome da svaka pjesma ove zemlje
ima neotpjevanu treću strofu, nešto surovo
što se zmijulji pod nama dok zaslijepljeni pjevamo
visoke stihove sa pivom što prelivlje se nama na tribinama
uznadalima u pobjedu našega tima. Ne shvatite me krivo, 
volim zastavu, kako se talasa u vjetru
poput vode, čista, a najbolje kad je skromna,
donijeta nekome do koljena, zakačena od strane nekog ko
je izgubio sve, kad nije oružje, 
kad leprša, kad je savijena savršeno tako
da je možeš čuvati dok ti ne ustreba, dok ne budeš mogao
voljeti ponovo, dok se pjesma u tvojim ustima ne osjeti
potrebitom poput hrane iz zimoostave, pjesma nota pjevanih
iz neostarjelih šuma, kratkotravnih ravnica
klanca Crvene Rijeke, šake zemlje što je preostala
neotrovana, ta pjesma ona je koju smo stekli pri rođenju,
pjevana u tišini kad bi predstojao težak put,
koja zvuči nalik onome kako nečiji prsti grubo tkaju
u drugim prstima, poput šibice užgane
u beskrajnoj pećini, pjesma što govori mojim kostima
da su tvoje, i tvojima da su moje,
i nije li to sasvim dovoljno?




Ajkule su u rijekama


Rano izjutra kazaćemo nevjerovatne stvari
jedno drugome –

plavilo naše dolazi iznutar našeg korijenja
naša se voda uzdiže u našim grandioznim udovima.

Svunoć sam sanjala lomače na otvorenom što sažižu hrpe
i duhove ljudi, duše
onkraj svih tih plamenoptica.

Ne mogu ti više kazati jesu li vrata otvorena ili ne,
mogu samo čuti kostura kako mi govori Prošetaj

Kratka je staza 
do druge spavaće sobe.

Porazmisli o kvaki. I o ključu.

Prijateljici sam kazala i to kako me ajkule plaše.

I kako mislim da sam ih vidjela jednom na zavijutku
riječnom preko puta moje ulice.

Jednom sam ih gledala, držeći snop
trave zvečaca u ruci
tresući se poput slabo olistale juke.

Poslala mi je članak iz skorašnjeg broja Nacionalne Geografije

prema kojem ajkule ugrizu manje ljudi nego
Njujorčani, ako je vjerovati podacima Zdravstvenog zavoda.

A onda me poslala na moj put. Pravo u Grad Ajkula.

Preko drugog praga, odšetala sam do Istočne Rijeke, govoreći,

Ajkule su isto ljudi. 
Ajkule su isto ljudi. 
Ajkule su isto ljudi. 

Napisala sam sve te stvari koje sam trebala, na gazištu
mojih tenisica. Rekoh, Hajde da šetamo zajedno.

Sunce odostrag mene nalikovalo je vatri.
Tankim plamičcima u talasićima rijeke.

Govorim nešto i Tvorcu, ali on baš i nije živuća stvar,
tako da to kažem rijeci, i ponovim,

Hoću da prođem kroz ovaj ulaz
ali bez svih tih duhova na grbači
Želim im da ostanu ovdje,
i nastave svoj put bez mene.

Želim da sagore u vodi.


Prije


Neobuvena i bez sjajne
crvene kacige, jahala sam
na leđima očevog
Harlija, u sedmoj godini.
Prije razvoda.
Prije novog stana.
Prije novog braka.
Prije jabučjeg stabla.
Prije keramike u smeću.
Prije psećeg lanca.
Prije nego su japanske šarane pojeli
ždralovi. Prije puta
između nas, postojao je put
pod nama, a ja sam bila
dovoljno velika da te ne pustim da odeš:
Heno put, potok ispod,
surovi vjetar, pileće noge,
ništa ne znadoh o preživljavanju
te vrste. Ako si živ,
osvrni se i zamoli
za to ponovno, smjelo
blaženstvo, prije negoli spoznaš
što bi ti još moglo nedostajati.



Posljednja od stvari


Prvo je tamo bilo plavo krilo
sramežljive i neuredne kreje ugurane
u žbunje. Onda i plavkasto-
crni moljac opijeno što se razigrava
od lista do lista. Potom
tišina koja dolazi od brundanja
Kormanova voza što prelazi preko
Brodveja u blizini RV dućana.
Ove su posljednje tri stvari
koje su se desile. Ne u vaseljeni,
nego ovdje, u bazenu mojega uma,
gdje ja uvijek pravim popis
za tebe, bilježeći dnevne, skoro nevažne
nestašluke: srerbrnkasti zrak prašine, pistacijinu
školjku, psa što jede šećer
raspukla graška. Uskoro će kišiti,
zbijeni oblaci naduvani su nad nama,
zrak je nalik mreži što oslobađa
sve uhvaćene ribe, olujnoj
sireni na odstojanju. Znam
da ti uvijek ne razumiješ,
ali pusti me da prvo zaključim
kako prve kišne kapi prizemljene na kamenju,
prave buku nalik prstima što bubnjaju
po koži. Ne mogu si pomoći. Nikad
neću prevazići praviti od svega
velike stvari.



Uputi za neodustajanje


Više nego lijevci purpurna cvasta što izbijaju
s jabukovog stabla, i više negoli i komšijina
gotovo bestidna scena trešnje što gura udove
svoje i šećernovunasto obojane cvjetove u ram
okišanog proljetnog neba, zelenjenje drveća
je ono što me zadivljuje. Kad mine sve to uzbuđenje bjeline
i slatkoća, svijeta ukrasi i đinđuve, ostane
pločnik s razasutim konfetama kao posljedice
dolaska lišća. Strpljivo, u zamoru, zelena koža
izrasta preko onog što nam je zima učinila, povratak
čudne namisli neprestanog bivanja uprkos
našemu neredu, boli, praznini. U redu onda,
ja preuzimam ovdje, kao da stablo govori, i novi gladak list
razvijen poput šake prema otvorenom dlanu, ja preuzimam sve.



Preumio s engleskog za Hiperboreju Radomir D. Mitrić


Još pjesama Ade Limon možete naći na prijateljskom portalu Rizom u prevodu Stevana Bradića.










arhiva