Tako, Goran Babić





Nesreća je moja u tome
što sam vjerovao da je
Jugoslavija jedna, jedinstvena.
Pisao sam mnogo i objavljivao
u dalekim, nepoznatim,
istočnim krajevima, u Srbiji,
Bosni, Vojvodini . . .
Ljudi su me tamo dobro primali,
al' bio sam uvijek neki pošteni
Hrvat iz Zagreba koji tu ništa
neposredno ne može izmijeniti,
ustaljen raspored stvari i vrednota.
Za ove ovdje, opet, u Hrvatskoj,
sve što se dade balkanskim provincijama
u crnu je rupu bačeno, u vjetar,
ništavilo, i ne pripada svijetu,
pozitivnom zbiru činjenica.
Naprosto ne postoji, kao što ni ja,
evo, ne postojim,
niti me ikad, uopće, i bilo.


Muža zmija, Bigz, Beograd, 1983.

arhiva