1.
Ime tvoje – u ruci je mojoj ptica,
ime ti je – na jeziku mom ledokockica,
jedan jedini pomicaj usnica,
ime je tvoje – od pet slova bukvica.
u letu ulovljena loptica,
zvon ustiju srebrnopraporca.
Kamičak hitnut u prud tihi,
zaridaće tako, imenom ti.
Poput noćnog potmulog bata kopita,
koja gromko grme od imena tvoga.
Što zazvaće ga u hramu mome
zvonko škljocnut zvuk okidačev.
Ime je tvoje – ah, neizriječja! –
cjelov međ moja oka dva,
stud nježna zatvorenih kapaka,
ime tvoje – poljub je snijega,
gutljaj plav, ledene vode s kladenca.
S imenom tvojim – duboko se sniva.
15. aprila 1916.
2.
Pričinu nježni,
riteru besprijekorni,
ko li te prizva meni,
životu moje mladosti.
U magli nad brijegom,
stojiš, rizom
ogrnut snježnom.
Nije vjetar to
što me vija gradom,
nego mi i treće ovo
veče vrag prilazi kradom.
Plavook
– moj – je uroksnježni taj pjesnik.
Snježni labud,
pred noge mi perje stere posvud,
Leti perje
i polagano roni u snijeg.
Tako za perjem
idem ka vratima
iza kojih je – smrt.
On mi poje
za plavim prozorima
on mi pjeva
udaljenim praporcima.
Dugim krikom,
labuđim klikom
mene zove.
Mila opsjeno!
Uznam, tek pošto usnim.
Amin, amin, rasiplji se!
Amin!
1. maja 1916.
3.
Ti odlaziš kamo sunce zapada,
i gledaš luč svjetlosti večernje,
Ti odlaziš do sunčeva zahoda,
a mećava trag ti zameće.
Mimo okana mojih – bestrasan
prolaziš snjegove potišten,
kao božanski pravednik prekrasan,
tiho si svjetilo moje duše.
Ja na dušu tvoju – nisam pohlepna!
Neurušiva tvoja je staza.
U ruku izblijedjelu od cjelivanja,
zabiti neću svojega čavla.
I ime ti neću kliknuti,
niti ću ruke ispružiti.
Voskovitom, svetom liku,
tek ću se izdaleka pokloniti.
I stojeći pod slabim snijegom,
spustiću koljena sopstvena u njega,
i u ime tvoje sveto potom,
večernjega cjelivaću ga.
Tamo kud si korakom veličanstvenim,
pošao u grobnoj tišini,
Tamo kud si korakom veličanstvenim,
pošao u grobnoj tišini,
svjetilniče tihi, u svetoj slavi,
mojoj duši što svedržitelj si.
2. maja 1916.
4.
Zvijeri – brlog.
Lutalici – lug.
Preminulom – kočije.
Svakome – svoje.
Ženi – lukavstvo.
Caru – pravičnost.
Meni – proslavljanje
imenu tvome.
2. maja 1916.
5.
U Moskvi – kupole gore!
U Moskvi – zvona zvone!
I grobovi u nizu stoje,
u njima počivaju carice i cari.
I ne znaš ti, kako se zorom u Kremlju
lakše diše – u odnosu na cijelu zemlju,
ne znaš ti, da se do zore u Kremlju,
molim tebi – dokle ona ne počne da zari.
I prohodiš ti nad svojom Nevom,
otprilike tad, kad nad moskovskom rijekom
ja stojim s pognutom glavom
dok stišću se fenjeri.
Svom besanicom svojom volim te,
svom besanicom svojom čuvam tebe,
onda kada čitavim Kremljem,
bude se zvonari.
Ali ni moja rijeka – s tvojom se rijekom,
niti moja ruka – s tvojom se rukom
sastati neće, radosti moja, sve dokle
zora ne pristigne zori.
7. maja 1916.
6.
Mišljahu za nj – čovjek!
I u smrt ga otpraviše.
On sad preminu navijek.
– Mrtvog anđela oplačite.
On u sutonu je danjem,
opjevao krasotu večernju.
Tri voštana ognja,
trepere u prijetvoru.
Iđoše od njega zrake –
žarke strune po snijegu,
tri voskove svijeće –
Suncu da li! Luciferu!
O, pogledajte kako su
mu očni kapci zapali u tamu!
O, pogledajte kako su
krila njegova u lomu.
Crni čti čtec,
dok se ruke prazne premeću...
– mrtav leži pojac,
praznujući o uskrsu.
6. maj 1916.
7.
Biće da je – iza tog šumarka
selo gdje sam živjela,
mora da je – ljubav prostija
i lakša od one koju sam čekala.
Hej idoli, da i vas mrtve vidim! –
Ustaću i bič podići,
i viknuti potom – fijučući,
iznova kad zapjevaju i zvončići.
Nad okruglastim i ubogim hljebom,
za stubom stoji – stub,
i žica pod nebom
što poje i poje smrt.
13. maja 1916.
8.
I tamni oblak muva uokolo ravnodušnih zduhača,
i vjetrom uzdigla kaluška crvena tkanica,
i zvižduk prepelice, nepregled nebesa,
i vali zvona nad valima žita za nasušna hljeba,
i govor o Nijemcima, dokle ga umor ne shrva,
i jarkožuti – iza plavog duba
krst,
i slatki žar, što sve stvari osijava,
i ime tvoje što slovima zvuči: anđeo.
18. maja 1916.
Napomena
Za ovu priliku prevedeno je prvih 8 pjesama iz ciklusa posvećenog Aleksandru Bloku, nastalih 1916. godine, a ostale pjesme Cvetajeva je napisala tokom 1920. i 1921. godine.
Priložio s ruskog za Hiperboreju Radomir D. Mitrić
 |
| Rukopis prve pjesme posvećene Bloku |
