Poezija, Skot Momadej

Fotografija: Nensi Dž. Parizi



Molitva za riječi

Moj me govor obnavlja.

Navaho

Evo vjetra što trske povija zapadu.
krpež jutreni na sivoj moreni. 

Da sam imao riječi, mogao sam ti kazati o porijeklu,
božijih ruku pri rođenju i prvotnim svjetlom danjim,
moje tihe piske u toplini njegovih pluća,
ukusa bivanja, gorčine,
i mirisu korijena prerijskog ljiljana i divlje trešnje.

I Bože, ako me moje utihlo iskaže srce,
neka budem grom što se kotrlja, i udar  
bujica o stijenje, šaptaj 
starog lišća, tišina dubokih kanjona,
hropac samrtni.

Mogao sam pričati o suncu rasitnjenom. Mogao
izraziti noćno nebo, da sam imao riječi. 



Zimska bedevija


U mome snu siva kobila poskakuje.
Kositar na polju od porcelana, u daljini.
Čuje se potmulo galopiranje u toj strci
kad joj se kopite zaglave u nanosima,
dočim suton pada preko ravnice noćne.
Ona zimsku mrežu striže,
i na dalekoj, slijepoj strani
se izgubi posve. Tad je ne vidim više,
tamo gdje joj se gubi trag u sjećanju,
onkraj bremena življenja.


Poređenje


Šta li smo to jedni drugima rekli
pa smo sada poput jelena
što idu u jednom stroju
uzdignutih glava
ušiju povijenih naprijed
oprezna oka
i kopita što stupaju uvijek na čvrstu grud
u čijim se udovima krije pritajeni let


© Scott N. Momaday

Presložio sa engleskog za Hiperboreju Radomir D. Mitrić

 




Prethodni Post Idući Post