 |
| Slika Poetry Foundation |
Mit
Dugo je poslije, stari i slijepi Edip lutao
drumovima. A onda je osjetio poznati miris. Bila je
to sfinga. Onda je rekao: "Želim da upitam još jedno.
Zašto nisam prepoznao majku?". "Pogrešan si
odgovor dao", rekla je sfinga. "Ali upravo je to ono
što je učinilo sve mogućim", rekao je on. "Ne", rekla je ona.
"Kada sam upitala - Šta ujutru hoda na četiri,
u podne na dvije, a uveče na tri noge", odgovorio si
"Čovjek" - "a ženu nisi ni spomenuo".
"Kada se kaže čovjek" - rekao je Edip, "to uključuje
i žene, svi to znaju". A ona je na koncu rekla: "To je ono
što ti misliš."
Slikari
U pećini gdje davni je gorio plamen,
žena stoji, ruku podignutih. Grančica crvena, crna i braon.
Zid od pokretljive tame je nad njom.
Muškarci su napolju i love sa prvim danjim svjetlom,
ali tu u tom svjetlucanju, jedan su ili dvojica, slikaju
i žena je s njima.
Velike životinje što u tome dobu žive, rastu na kamenim zidovima,
njihove kože, oči, njihovi udovi, srca,
i ti pećinski slikari, dodiruju ih pune života, crvene, braon i crne,
a žena je među njima i ona slika.
Pismo, neodaslano
Ljubavi, ljubavi moja,
zašto me ostavi u samoći?
Džojs
Kad bih samo mogla napisati: Ljeto čeka na tvoj dolazak,
cvjetovi su obojeni, ali napola živi i slabi,
zemlja je bolesna, kao što sam i sama od čekanja,
i oblaci ispisuju na potmulom mjesecu tamnu i prljavu prugu.
Kad bih napisala, nijedna sila nije pokretna,
ni tresak oluje ne započinje, i noga ne pada dok ti ne dođeš,
niti drveće raste, i u plodu nema
težine: a ustajali vjetar tjera
zaustavljeno ljeto na rastojanje iz kojeg
se ti u sjaktanju pojavljuješ i slaziš... Ali ljeto živi
i sve uzrasta i živci su osjetljivi na tu moć,
i vjetrovi ne čekaju više, i nijedno drvo ne stoji nego daje
bogato u obilju te buduće plamene žetve:
vrata su za tebe otvorena, i druge figure promiču,
a ja ih radosno primam i živim: ali čekajući na tebe
(i ponekad tajno pogledam na bore, u staklu čaše).
Preslovio sa engleskog za Hiperboreju Radomir D. Mitrić
