 |
| Slika Helena Independent Record |
Makadamski put je zaleđen. Guščji jav prvo začuh u plućima
Slabašni hijeroglif nasuprot sivog neba.
Potom surovo posredovanje zvuka.
Sve što doživljavamo je poruka - napisao je on.
Htjela bih znati šta znači to
kada prva ptica prepliva kanal
preko klasičnog V, linija podrhtava, formacije nestaje.
Na kraju, modernisti su sigurno imali na umu to,
da se radi o svijetu od kojeg smo umorni,
našim rukama teškim od ljubavi, njinim drevnim manama.
Ali sve se to zbilo još prije svjetskih ratova, neke 1800-te,
kada je mladi njemački poeta mogao razabrati istinu
i sabrati djeliće u cvjetnik znanja.
Postoji V, a potom i L, svako se slovo
formira tako sporo da ga nestane prije konačnice.
Pravi filozofski čin je umrtvljivanje sopstva.
Novalis je pisao, potom umro, kao i Šeli, prije tridesete.
Ostavili su me za sobom kao izgubljeno nahoče
koje grebe šljunak po poljima. Gdje su oni
kad su ih jedared prekrila nebesa?
Stojim u usjeku zaleđenog puta što vodi u planine,
sa stegnutim tuljkom jutarnje štampe pod miškom.
Ali odbacivanje stvari isključuje sve.
Ja nisam ja, Novalis je napisao. Ja sam ti.
Ako je, kako kažu gnostici, svijet bio pogreška,
satvoren od ruke zlog demijurga, a ja sam zarobljena
u svome tijelu, napuštena od boga, za kojim žudim kao za rođenim,
zašto onda ne slijediti guske iz tundre u njihovu oluju pravo?
Zašto ostati dok mi jedra klepeću po ledu,
kao da je moj glas potreban da ih prizove nazad
u proljeće, kao da bijah izgubljeno stanište jatu?
Divlje trešnje
Vrane ovo doba godine zovu Mjesecom crne trešnje
kad plodovi šipka postaju jarkokrvavi,
prskajući po svojim razdražljivim stabljikama, i potok
nas priziva tako jasno riječima, koje su gotovo naše,
kako klizimo dolje niz obalu.
Prošle smo noći prekrili bašte plastikom.
Sjenice su se vratile nazad nakon dugačkog ljetnog posta.
Zadnju pastrmku smo pojeli, čija je kičma bila kriva od bolesti.
Toliko toga može poći naopako, želim da znam
šta mi možeš obećati dokle nam se ruke pune i pune
bakrom, i crvenila nestaje.
Znam da si usamljen, sam i u žalosti
za tvojim roditeljima, koji nisu i moji, za svojim životom,
koji, bez obzira na sve, nije moj. Trešnje
su ovdje ogromne, vise u grozdovima, purpurno-crne od mraza.
Počelo je kišiti i naježila sam se zbog toga.
Svakoga dana, obećavamo da ćemo pričati o našim strahovima
od bliskosti, i kako još čekamo da budemo povrijeđeni kad volimo,
Donio si mi kaput iz prtljažnika kamioneta,
ali ja sam htjela da završimo sa svim tim, i da sjednem u kabinu,
dok sivilo lije i klizi s munjom.
Šta ako sam te poljubila tamo u nedođiji.
Poslije toliko godina mogu krivo da shvatim razliku
između instikta i obaveze i kako moja ruka
nastavlja da poseže za peteljkama. Kits je rekao
da pjesme treba da dolaze lako kao lišće što opada s drveća,
ali vidi kako se drži i rve sa svojim stapkama.
I sada, sunce sija. Nije to milost
koju sam zamislila. Kada je Kits govorio o poeziji, ja sam mislila
na ljubav. Trešnje se kotrljaju lagano
u moj dlan, zatim u plastičnu kesu, ovješenu
o moj zglob. Iznova i iznova, sve dok nam ne bude dosta,
sve dok naši prsti ne pomodre od njihovih tamnih sokova.
Preveo sa engleskog za Hiperboreju Radomir D. Mitrić
