starost treba da gori i bjesni o koncu dana;
bješnje i bješnje sve kako svjetlost trne.
Mudraci shvate na posljetku: zbog pravednosti tmine,
riječi im nisu mogle munju razgranati tada,
stoga ne idu spokojno u vrijeme dok lake te noći ne mine.
Dobri, u posljednjem zamahu, nariču zbog jasne
sudbine krtih im djela što plesahu kad zelena bješe uvala,
bješnje i mahnitije onako kako svjetlost gasne.
Divljačni oni, što hvatali su i opjevali u letu sunce,
i naučili, prekasno, u putu, kako su ražalostili ga,
ne idu spokojno za vrijeme noći te nujne.
Prisebni ti koji blizu su smrti, zasljepljeni što vide,
sljepoočja kako mogu da gore radosno poput meteora,
jarosno i kivno, dok svjetlost u tamu ide.
I ti, moj oče, što dio si te tužne visine,
i kome se molim, prokuni me, blagosiljaj, jarkim suzama,
ne odlazi spokojno u toj noći miline,
nego se gnjevi i srdi, dokle svjetlosti ne nestane.
Presložio za Hiperboreju Radomir D. Mitrić
