Tamnosiva oluja leži nisko ponad mora.
Hladni vjetrovi od 120 kilometara na čas razbijaju
vodu o lednike, dok se davim u sopstvenom suštastvu.
Šuštavi me talasi valjaju natrag sve do masivnog
procijepa spolja i iznutra. Klizi kraj mene plavo-zelena,
plavo-tirkizna, sudaraju se šiljci i pritisnuti
rtovi, priklješteni. Vulkanski pepeo, radijacija i
hemija uništiće tjelesno. Stare zaleđene litice, slanena
pluća, raspukline monaških bregova otplutaće. Kašljem i kašljem,
do utroba i granica ljudskog razuma, zvukovi burovitih
vjetrova ruše daščaru koju zovem domom, kao sopstvenim
plućima što nose moj mozak; moje srce nose, nutrinu mi,
ruke i stopala; dlanujem razdaljinu između neba i svjetla.
Iskasapljeni jukonski losos
mi je pred očima, u kojima rijeke teku
zapahom spaljenih breza.
Presložio za Hiperboreju Radomir D. Mitrić
