Atlas
na donjoj strani moga sna.
Moj polusklopljeni očni kapak
- crno krilo.
Oštra sam namočila pera
u usta noći -
moljci se rojili
iz moga grla.
Prevukla sam ćebe perjano
preko mog skeleta
i probudila se -
mapa Amerike
lupkala je u tami.
Jednom sam sanjala
kako ovo nasljeđujem -
majku
što još uvijek
prati vrane u polju,
ruka moje mlađe sestre
ušuškana u njenu,
ja na njenim grudima,
u grobnoj prekrivci.
Napuštajući Tulsu
Za Kozetu
Nekada su ovdje postojali kojoti, kardinali
u kedrovini. Mogao si liječiti amneziju
izdancima sa našega imanja. Jednom
sam se utopila u monsunu žaba -
baka je govorila kako je to dobra stvar, obećanje
za dobar urod. Za njene savršene paradajze.
Tikve. Naučila nas je kako da šišamo kukuruze, smijući se,
nikada ne pričajući o sopstvenom djetinjstvu,
i licima iz kalupa za medenjake
naslaganih u ormanu.
Prekriše je zagrobnim ćebetom, kako se sahranjuju Vrane,
nisam znala za takav način sahranjivanja:
krastače kako nestaju, gajevi pekan-oraha koji se prorijeđuju,
breskvina stabla pridavljena palmama.
Novi susjedi što bacaju pokošenu travu
preko naše ograde, dohvatajući se gradova
od naših zaraslih njiva.
Baka se zaljubila u kamiondžiju,
uzgajali su lubenice pored bare,
na našoj indijanskoj parceli,
vodila nas da lovimo vilin-konjice.
Kad su buldožeri došli,
sa tapijama gradskim,
i kamionima sa cjevovodima,
njezin je revolver većma bio napunjen.
Pod povijenim kestenom, bunar
je bio, gdje je Kozetin muž
držao skriven svoj viski - zakopan ispod korijenja
i smotuljaka njezinih perli od brojanica. One
su pričale priču moje porodice. Imanje joj
je sravnjeno za parking.
Baka je posadila kedrovu mladicu
kako bi me u putu pratila sreća.
Korom je kedrovom liječila srčane lezije,
za šta ljekari nisu imali objašnjenja.
Za nju to su bile mape, trazi njezinog doma,
Mliječni put, tamo kamo je pošla, tako je rekla.
Poslije njene sahrane,
zatrpala sam joj nakit u zemlju,
obećala da ću se vratiti kad rijeke porastu.
Na travnatoj ravnici za kućom
preostao je jedan bivol.
Pokraj šljunkara na autoputu,
suncokreti stoje zbijenih redova,
Telefonski stubovi se krive u slojevitom nebu.
Vranin je kljun polomljen na oštrici vjetrenjače.
Tako da razumijem baku.
Kad oni ugledaju slobodnu zemlju,
gledaju samo kako da je otmu.
Razumijem kako se hoda među balama sijena,
da bi se našao kornjačin oklop.
Kako se pjeva nad jaukom sreskog puta
raščetvorenim na četiri kraka.
Razumijem kako da ne gledam uvis
dok mali avioni kruže nad glavama,
i klečim u divljem sirku,
češljajući otiske stopala.
Ovdje gore, paralelno sa središtem,
i vidikom tkanica od stonih gora,
nebo je pojas bijelih i plavih perli.
Vidim naših sto šezdeset jutara
zemlje utisnute u taj božiji napušteni šar,
krov odnesen sa šupe,
grede svijene poput šibica,
gomilu bijelih krava
što su sebi napravile dom
u vagonu koji je iskočio iz šina.
Let
Kao dijete sam bacala
sve moje imaginarne prijatelje
kroz prozor brzog voza
jer sam tako htjela da osjetim šaku
kako se otvara kao da ih oslobađa
i kako svako njihovo tijelo
šiba o sporedni kolosjek,
nutrine njihove: snijeg
raspršen u divljinu,
a njihove male glave kako se kotrljaju
preko žutih ravnica.
Jer sam vjerovala kako će se vratiti.
Ali niko nije do dan-danas.
Čak ni oni koje nisam voljela.
Preveslao sa američkog engleskog za Hiperboreju Radomir D. Mitrić
