Elegija osma Hiperborejska, Nikita Stanesku

Elegija osma Hiperborejska, Nikita Stanesku

Hiperborejski realizam Dragoša Kalajića



Kazala mi je tada, videvši nepomične stvari
moga postojanja:
Želela bih da pobegnemo u Hiperboreju
i da te živog rodim
na snegu, kao srna,
dok trči i riče
kricima dugim, do noćnih zvezda.

Na mraz s nama i na led!
Obnažiću svoje telo
i u vode zaroniću, nebranjene duše,
za granicu svoju uzevši
morsko zverinje.

Okean će rasti, sigurno rasti
sve dok mu molekul svaki
ne bude bio kao oko jelena
ili
još i veći,
kao telo ajkule.

Ja ću roniti takvom uvećanom vodom,
o braunovske predele udarajući,
pokretima kao kod spora, očajna,
ići ću u cik-cak; udarajući
o velike, mračne, hladne molekule,
saborce Herkulove.

Bez mogućnosti davljenja i bez
mogućnosti hoda i letenja –
jedino u cik-cak i cik-cak i cik-cak,
zbliživši se s papratima
preko sudbine spora…

Želim da pobegnemo u Hiperboreju
i da te živog rodim,
u urliku, u trku, smoždena zupcima
modrog svoda,
na ispucalom ledu lednika
rasutih nad modrim nebesima.

II

Ona je najednom svetlost zapalila
kraj svoga kolena, vertikalno,
pod crvenim šeširom
virginalnim

Dobacila je do moga članka knjigu
klinastim pismom napisanu.
Anđeli, ispresovani kao cveće,
tresli su se, smrvljeni, na platformi.

Anđeli pocrneli među slovima,
između stranice odozgo i stranice odozdo,
istanjeni, bez vode u sebi i svežine,
sa strahotnim sečivima…

Da odsečem sebe od pogleda svojih
koji mi, bez volje moje, iznikoše –
kad tugu svoju, kao mušku togu,
kopčom od leda sada zakopčavam.

U Hiperboreju, tamo – ona mi kaza
i, hvatajući jedno drugo za potiljke
desnom rukom, onom kojom se ne leti,
zaronićemo u vodu ispod leda.

Hiperborejo, belo, crno,
zlatosrebro,
otkrovenje, neotkrovenje, tugo
u trku i blejanju.

III

Ona najednom podiže glavu:
ponad nje huje bele lopte
i oblaci se u zelene trake kidaju.

Javlja se sfera s tminama kao planine,
koju ptice, kljunova zarivenih u nju,
teškim lepetom krila okreću.

Svakako, ideal leta ispunjen je ovde.
Možemo videti ogromne rode, zarivene u stenu,
kako se lagano miču. Možemo videti
džinovske orlove, s glavama ukopanim u kamenje,
kako krilima zaglušno tuku i možemo videti
pticu veću od svih ostalih ptica,
s kljunom kao plava osa
oko koje se okreće,
s četiri godišnja doba-sfera.
Svakako, ideal leta ispunjen je tu
i zelenkasti oreol predskazuje
ideal većma još ljut.

Prevod sa rumunskog: Adam Puslojić

Whatsapp Button works on Mobile Device only

Pretraga. Dijakritički znaci su obavezni. Nakon toga pritisnite "enter".