Triptih o moru, Robert Simonišek

Triptih o moru, Robert Simonišek

Boka Kotorska


MORE DANJU

Svetlost se seli među rubove stvari i
daruje im kristalnu čistotu jutra.
Lava zrâka rasplinjuje se po površini i širi
se u velikim krugovima.
Talasi se posežu za ramenima obale,
sasvim nesvesno i ritualno, kao
muškarac za ženom.
Beli galebovi dižu se polako, bestežinski
plove u spiralama, već očišćeni od
koprene soli koja se poput pritiska spušta
ka površini. Njihova krila upisuju se u
vazdušne tokove, koje sa čuđenjem prate
prvi posetioci prepodneva.
Školjke dremaju na morskom dnu.
Negde u nedostupnim dubinama kruže
delfini, ne čuješ ih, niti čuješ kako se
njihova glatka tela u trenu probijaju preko
granice mora i veličanstveno zamrzavaju
u vazduhu.
Pavetnilo odozgo valja se
komplementarno prema drugom
plavetnilu, koje se u kretanju menja.
Heraklitove suprotnosti, koje vladaju
među morem i nebom, neprestano se
jednače i ruše granice u tvojim mislima.
U ustrojstvo vetra ugrađeni su smeh i
plač potonulih civilizacija, koje se kao
aure sve zajedno sele, u njegovom telu,
i šapuću legende koje, pokraj prozora,
razumeju još jedino očevi.
U ustrojstvu vetra nastanjeni su mirisi maslina i zimzelena, koji
se blagotvorno penju uz leđa ljudi.
Boje ribljih tela pod suncem svetlucaju na površini.
Negde u neodređenoj daljini, kao tačku na kraju obzorja,
vidiš prve ribare, koji su ostavili umašćene i pocepane mreže.
Njihove žene još nisu stigle do prodavnica i nisu rasprostrle
novine po stolovima. Njihova deca još se nisu rastrčala po
trgovima ni počela da šutiraju lopte.
Praznina noći, koje već dugo više nema, pobeđena je
spoljašnjim simbolima.
Dan traje.
Sediš na terasi, nije ti više potrebna sveska u rukama, dovoljne
su dve šoljice neskafe, dvogled i letimično sećanje na tebi
nekad drag rečnik sa imenima grčkih bogova. More, koje
posmatraš, i dalje kraljuje.
Harmonija postoji u svakom trenutku.


MORE NOĆU

Tama se zaodeva u vijuge mora i dobija na gustini.
More spava neprimetno, kao ležeći orao, koji ravnomerno diše
u, tebi nevidljivo ograđenoj, prostornosti.
Vetar ima zalihu vremena za potpuno prilagođavanje ravnoj
podlozi i gubljenje svoje brzine. Mesec, koji poput rupe u crnoj
tkanini neba dovodi svetlost, lučno se spušta ka leđima mora.
Tvoje zenice se, panterski i metodično, prilagođavaju
promenama boja.
Svake večeri se otoci, otežani krečnjakom i prožeti mirisom
zimzelena, ugnezde još dublje u morsku površinu.
Životinje na otoku ne reaguju, njihov nagon je na usnulom
oprezu, koji nikome više ne prekriva tišinu.
U zalivima škilje svetla i u unutrašnjosti belih, okrečenih soba
pucketaju sveće.
Pokreti retkih ljudi na obalama usklađuju se sa sporim talasom.
 Čuješ samo one koji večeraju i kuckaju se čašama crnog vina, i
one što se greju uz vatru na obali.
Po trgovima primorskih mesta istorija zaustavlja svoje nasilno
pravolinijsko kretanje i okreće se nazad, prema moru, kao da
hoće da se sagleda u ogledalu.
I ti si zaustavljen u levku vremena, okupan u snu preko kojeg
plove modri apokaliptični jahači noći.
I ti si još jedne noći opterećen solju mediterana na jeziku,
nikada dovršen, nikada do kraja prepoznatljiv samom sebi,
okrenut ka moru, u pravcu kojim vuče linija života.
I ti si, kao drugi, sve sličniji sebi; ove noći možeš samo čekati
kao kakvo grčko božanstvo u hramu, i biti potpuno svestan da
si deo igre koju, tebi na dar, režira crno plavetnilo.


ČEKATI KAO MORE 

Čekati kao more, utonuo u sebe i uvijen u novi nadolazeći talas,
koji nosi za sobom sve druge talase,
koji za sobom nosi tokove svih drugih okeana.
Čekati kao kamen na obali spruda, biti maskiran među drugim
kamenjem, koje voda svake noći sve jače brusi,
da postanu žilavi i otporni na procese starenja.
Čekati kao mesec na vrhu tame, dok iza očiju osećaš
zatvaranje trepavica, udarce unutrašnjeg vremena, rušenje
vekova,
koji se kroz suve dlanove pretaču kao vreo pesak.
Čekati kao riba koja lebdi u vodi, biti u pripravnosti, sa svojim
stvaralačkim škrgama, sa svojim unutrašnjim moćima i sa
zalihom sopstvene energije.
Čekati kao vatra na obali, učauren u svoje šiljate plamenove
kreativnosti,
koji se dižu i padaju, zajedno sa modrinom žeravice, u ništa
tvog početka.
Čekati kao kišobran spreman za kišu,
čekati zatvoren u svojim oštricama mašte, koje se u sekundi
otvaraju poput zuba aktivnog morskog psa.
Čekati kao izduženi oblak u središtu neba,
oko kojeg se skupljaju jata belih oblaka,
Kroz kojeg, bez bola, utiru sebi put tvoji orlovi svesnosti.
Čekati pokraj stola, kao na svaki telefonski poziv posebno, i
čekati na svaki ulazak kroz vrata, kao da se dešava po prvi put.
I onda se sva čekanja predaju tebi, i onda ti možeš postati ono
što strpljivo čeka neko drugi kraj tebe.

Prevela sa slovenačkog Ema Mimica

Izvornik: Treći Trg > 4/2006 (II) 

Whatsapp Button works on Mobile Device only

Pretraga. Dijakritički znaci su obavezni. Nakon toga pritisnite "enter".