Za kim zvoni okrunjeni zvonik, Josif Brodski

Za kim zvoni okrunjeni zvonik, Josif Brodski



Nijedna knjiga se nije poja­vila u izlogu s prilepljenim obaveštenjem na koricama: ovo je trećerazredni roman, njemu je do Muzila i Prusta kao do lanjskog snega. Ipak je teško sve te optužbe za podvale upućivati isključivo tržištu, pošto u umetnosti ne stvara ponuda potražnju, već obrnuto. Glavni krivac je sam savremeni autor, onaj koji tako škraba svoj roman kao da nijedan od ove šestorice - a ja sam spomenuo samo šesto­ricu - nikada nije ni postojao, i kao da jedino on popunjava estetički vakuum. U izvesnom smislu on i piše u njemu i u krajnjoj liniji uveličava njegov obim. On - ne, oni - delaju na osnovu činjenica svog fizičkog prisustva, svoje očigledne nesumnjive fizičke stvarnosti, koja za njih zna­či mnogo više od svih književnih dostignuća u prošlosti i još nedavno - dok je Beket bio živ - i u sadašnjosti

Budući da vreme, očigledno, nema drugu mogućnost osim što pro­lazi, i pošto su ljudi, izgleda, osuđeni da izmere njegov hod, ovaj dan, moguće, nije gori od bilo kog drugog da se pogledom obuhvati dvadese­ti vek, posebno ono što se dogodilo u književnosti. U ovom veku još postoji zaliha od osam godina, a naš svet se naseljava sve gušće, tako da, strogo govoreći, postoji, u krajnjoj liniji, matematička verovatnoća da će se u ostatku veka dogoditi nekakav izuzetan književni događaj. Zato našu želju da sada podvučemo crtu pripišite potcenjivanju statistike ili izne­nadno javljenom eshatološkom strahu, koji stoji iza apokaliptičnih oče­kivanja; uvek je prijatnije razmišljati nad perspektivom rušenja sveta, nego nad sopstvenim krajem.

U skladu s tim ovaj pogled će biti toliko ličan i subjektivan, koliko i prevremen. Nema smisla otvarati usta da bi se oglasilo tuđe mišljenje, ako, naravno, to mišljenje nije apsolutna istina. Ali ja nisam sveštenik. U mojoj vrsti zanata subjektivnost i pristrasnost je uobičajena stvar, i jedino što mogu u datim okolnostima, jeste da ih prikažem još jedanput. Na kraju krajeva, ti o kojima će biti reči, ručali su za ovim istim stolom, makar i obilatije. Međutim, dok pristupam ovom pregledu, nikako ne nameravam sebe da poredim s njima, ali se i ne odvajam od njih.


Marsel PrustIzvor: www.veryimportantpotheads.com 

Ovog zimskog dana, na kraju prve godine poslednje decenije dvade­setog veka, osvrćem se na naš vek i vidim šest izuzetnih pisaca po kojima će, mislim, ovaj vek biti zapamćen. To su Marsel Prust, Franc Kafka, Robert Muzil, Vilijam Fokner, Andrej Platonov i Samjuel Beket. Njih je lako razli­kovati sa ovog odstojanja: oni su vrhovi u književnom pejzažu našeg stoleća; usred Alpa, Anda i Kavkaskih planina sadašnje naše književnosti - oni su Himalaji. Više od toga, oni ne zaostaju ni za dvojicom književnih džinova prošlog veka, veka koji je postavio prečku.

Ne, upravo je obrnuto. Ovi pisci su zapravo bolji, delimično zato što su počeli tamo gde se zaustavio roman devetnaestog veka, mada najviše zato što im je zapalo da imaju posla sa daleko nepovoljnijim uslovima od onih s kojima su se čovek i literatura ranije suočavali u svojoj istoriji.

Književnost je na kraju krajeva hronika nakupljanja neprijatnosti i načina na koji im se čovek suprotstavlja. I moguće da je jedan od razloga veliči­ne pomenute šestorke to što su oni, izgleda, bili poslednji koji su pokuša­vali da zapečate kvantni skok ljudskih neprijatnosti u preciznoj i razgovetnoj reci. Posle su došli nadrealizam i sociologija.

Ali to je u zagradama, zato što su neuspešni pokušaji da se kaže istina o čovekovom položaju beskrajni u svojoj raznovrsnosti. Između zagrada smo mi sami, zauzeti ne toliko traženjem istine, koliko pronala­ženjem nekakvog zajedničkog imenitelja koji povezuje veliku šestoricu, naravno, naknadno. Ali pojava estetskog kriterijuma, da ne govorimo o njegovoj primeni, uvek je zakasnela stvar. To što nam je sada potreban, govori, sasvim očigledno, da mi ne nameravamo da savremenu književ­nost, a takođe ni buduću (barem ostatka ovog stoleća), držimo kao taoca standarda prošloga veka. Dokaza za naše sinovljevsko poštovanje prema tom ocu romana ima u izobilju, kao što smo se mogli ovde uveriti. Usu­đujem se da kažem, ova dvorana je time ispunjena.




Franc Kafka
Photo: carnetsdoutreweb.blog.lemonde.fr 

Dakle, vratimo se našoj velikoj šestorci. Šta im je, toliko različiti­ma, bilo zajedničko? Prvo, oni nisu bili predvodnici, bili su usamljenici, svojeglavi, često do ekscentričnosti. U najmanju ruku, nikada nisu podi­lazili ni rečitim diktatorima ni slatkorečivim episkopima (kojih je uvek bilo u velikom broju, pogotovo u ovom razdoblju veka). Sigurno se ne treba loviti na romantičarsku udicu i stavljati znak jednakosti između nesposobnosti ponašanja u društvu i nadarenosti. Ovo prvo - da ne govo­rim samo o lošim manirima - prilično je rasprostranjeno, mada biva i usiljeno. A ono što zaista svedoči o talentu, jeste književna nespojivost njenog tvorca sa bilo kakvom postojećom ideologijom.

Osim toga, svu šestoricu su u svoje vreme smatrali „teškim", prva reakcija na njihovo stvaralaštvo kolebala se između otvorenog neprijatelj­stva i potpune ravnodušnosti. Maks Brodovo spašavanje Kafkinih rukopi­sa, koje je autor zaveštao na uništenje, čitaoci koji su posmrtno otkrili Muzila u pedesetim godinama i još posmrtnije objavljivanje neverovatnih romana Andreja Platonova - prilično su očigledni primeri, mada ih u razli­čitom vidu možemo pripisati ćudljivosti istorije. Ali čak i uspešniji među njima nisu imali mnogo sreće, što pokazuje sudbina dela "Na Svanovoj stra­ni": roman je odbacio niko drugi do Andre Žid, i knjigu je autor objavio u sopstvenom izdanju. Prust je ipak mogao to sebi da priušti.

Utisak da su teški i kasnija reputacija da su „složeni"' potiče od književnog ukusa društva, koje se kao i velika šestorka na paradoksalan način hranilo hranom devetnaestog veka. Sve se to lakše uviđa sada kada većina izdavača nudi današnjoj publici praktično identična jela, mada je glavna odgovornost na kuvarima, odnosno na samoj književnosti. U istoj, ako ne u većoj meri, paradoksalno je to što se modernizam u poslednjih pedeset godina označava kao prošlost, kao da je naša sadašnjost stekla nekakav vanstilski status i da joj dalje ne treba poseban način za svoje književno izražavanje. Očigledno su u izdavačkim drvenim kućicama i na piščevim čardacima došli do ovakvog zaključka: dovoljne su nam prosto bajke.


Vilijam Fokner
Izvor: dysonology.files.wordpress.com 

Ali ovo je ponovo primedba u zagradama (kojoj ću se obratiti jer je pitanje neodložno, a za njega je pre svega i vezano moje pojavljivanje danas na ovoj tribini). Vratimo se našim velikanima. Jesu li zaista bili tako teški da bi zaslužili sve one etikete i nazive, uključujući i „moderni­zam"? Kako se to dogodilo da se šest potpuno različitih autora, koji su pisali u približno isto vreme pokažu tako „teškim". U čemu se uopšte sastoji težina i ko ju je izmerio? Da li je težina karakteristika genija, treba li da se orijentišemo na nju kada pokušavamo da pronađemo značajna dela u umetnosti ostatka ovog veka? Možemo li da je oponašamo?

Odgovor na poslednje pitanje je: možemo. To su činili i dalje čine mnogi pisci rascvetalog i svenulog talenta. Da krenemo od toga da sam broj „teških" rukopisa, koji se danas nude izdavačima, pokazuje da ta težina i nije tako teška. Iza svega toga ne stoji toliko lukavstvo, koliko roman sa ograničenim pojmom težine, koja je postala nova pravovernost, a istodobno i kurentna roba. Istina je pre svega u tome da nikakve težine zapravo nije ni bilo. Zato što se postupak koji je svaki od njih šestorice izabrao nije učinio teškim njima samima, a - ukoliko nisu bili u potpunoj izolaciji - ni nekim njihovim savremenicima. Niko pri zdravoj pameti se neće latiti da piše ono što će se teško razumeti, posebno nepoznati autor. Razlog zbog kog je svako od njih nastavio u svom duhu, bio je u svesnoj ili intuitivno pogođenoj nužnosti da se iščupa iz ograničavajućih uslovnosti savremene proze. Faktički, ono što je čitaocima koji se zadovolja­vaju postojećim uslovnostima bilo predstavljeno kao težina, za svakog od ove šestorice značilo je oslobađanje njihove suštine, i to su nesumnji­vo smatrali sredstvom za postizanje veće jasnoće.

Ako oni nisu osećali tu težinu, zašto bismo je osećali mi. U protiv­nom bi vreme koje nas deli od njih bilo uzalud protraćeno. Stilski postu­pak koji su primenila ta šestorica dozvolio im je da izraze složenost ljud­ske duše, za šta njima bliski devetnaesti vek očito nije imao ni sredstava ni, što je verovatnije, želje. To se, međutim, nije javilo kao zamena jednog sredstva pripovedanja drugim, već kao dopuna ili tačnije kao razvoj i prerastanje romana devetnaestog veka u dvadeseti - proces savršeno logi­čan, organski, da ne govorim o njegovom terapeutskom značenju. Tako da sve što se od nas zahteva jeste da prihvatimo stilsku inicijativu ove šestorice kao normu i znak zrelosti, a ne kao otklon od starog dobrog udobno-linijskog vaspitnog romana koji uliva poverenje, jer čovek nije vlasnik ni svoje prošlosti, ni sadašnjosti, tim pre ni svoje subine.

Ako prihvatimo način na koji su stvarala pomenuta šestorica za normu (to jest, način njihovog mišljenja, ako ne manir ponašanja njihovih junaka, mada ne bi bilo loše prihvatiti i jedno i drugo), bićemo odmah u najmanje dvostrukoj prednosti. Prvo, to će nas izbaviti od pronalaženja teškoća i tim pre nam neće dozvoliti da se njome očaramo kao nužnom pretpostavkom velikog savremenog dela. Jer složenost ljudske duše isto kao i izražavanje te složenosti ima prirodne granice iza kojih se prostire ili bezumlje, ili pretencioznost - to jest, iza njih to izražavanje postaje nerazgovetno. Drugo, to nas može spasti od potrebe za većom količinom postojeće produkcije, koju intelektualno i stilski nisu dotakla dostignuća modernista. Kraće rečeno, ako prihvatimo tu normu, mi ćemo u našim književnim procenjivanjima polaziti od minimalističkih potreba zgušnjavanja i sažimanja modernističkih postupaka, a ne njihovog razblaživanja. Jer se samo tako razvija kultura u celini, i posebno književnost. Ako vam treba ilustracija, pomislite na evoluciju grčke drame u aleksandrijsku pastoralu. Ili pomislite - jer su ovo veliki dani južnoafričke literature - na Dž. M. Kucija, jednog od retkih, ako ne i jedinog proznog pisca koji piše na engleskom i koji je u celini prihvatio Beketa. Osim njega, osim Tomasa Bernharda i šačice pisaca novog talasa, prema normi - to jest, prema velikoj literaturi našeg veka - svi su se odnosili kao prema anomaliji i zato danas raspravljamo o posledicama koje su iz toga proizašle.


Andrej Platonov
Izvor: guim.co.uk 

Mi ne možemo svojom željom oživeti veliku literaturu, ali ne može­mo a da se s gađenjem ne osvrnemo na klizavi mulj osrednjosti. Banalna je istina da bez ovog poslednjeg ne bismo dobili ono prvo, i ta banalnost koja održava tržište živim, opravdava prosečnog autora na Strašnom sudu. Međutim, proporcija koja tu banalnost čini ubedljivom je, očigled­no, davno narušena, što se vidi iz posmrtnih hvalospeva svih redom prosečnih pisanija koja su proglašena teškim modernizmom (čija težina ide na ruku akademskim tumačima). Nikako ne mogu da shvatim kako toliko pisaca (osim možda ruskih, jer su pola veka bili odsečeni od toka savremene književnosti) mogu da nastavljaju da pišu kao da Prust, Kafka, Muzil, Fokner i Beket nikada nisu ni postojali. Je l' zato što su bili u manjini?

To je velika zagonetka, zar ne? Oh, svi ti romani sa unapred posla­nim ushićenim recenzijama i prepričavanjima, koji se vrte oko sveobu­hvatnog predloga ,,o". O sukobima očeva i dece, o supružničkim nesu­glasicama, o političkim pritiscima, o rasnim trvenjima, o krizi ličnosti, o iskustvu koje otvara oči, o seksualnim neopredeljenostima ili o neopredeljenim seksualnostima, o mutnoj nostalgiji, o mitomanijakalnoj etnič­koj specifičnosti, o socijalnoj nepravdi, o problemima velikih gradova, o seoskim dobročiniteljima, o smrtnim bolestima. Majstorski zavrnuti sižei, temeljno znanje - često iz prve ruke - realije, dobar sluh za narodni govor, jednostavna, nenametljiva sintaksa. Pošto društvo sve dublje ura­nja u nešto sasvim nejasno, ta dela isplivavaju na površinu u vidu intelek­tualnih bova, zahtevajući da ih proizvedu u rang svetionika.

Ti romani su isto tako međusobno zamenljivi, kao i moralne alternative koje prikazuju (jer je stalno reč o moralnom izboru, zar ne?); takođe je ista i njihova maglovita ideja stoicizma: nešto kao „Bez obzira na sve, čovek je dužan da..." - propuštena mesta možete popuniti sami, budući da se rasplet ili kumulativni efekat svega toga atavistički vraća propovedi. (Žalostan ostatak lepih manira - čime bih mogao da se podi­čim - zadržava me od navođenja imena, ali propušteno opet možete sami dopuniti; ili, sledeći moj primer, uštedeti na vremenu.) I obrnuto: gotovo svaki razgovor o književnim vrlinama ovog ili onog dela ubrzo prerasta u razgovor o njihovoj moralnoj pozadini.

Tako ispada, jer su u toj oblasti svi stručnjaci. A stručnjaci su oči­gledno svi, jer je svaka čovekova pozicija sumnjiva gotovo po opredeljenju. Osim toga, taj položaj čini sumnjivim upravo moralno uverenje, sigurnost, koja u individuumu ili društvu rađa osećaj moralne superior­nosti. Usuđujem se da kažem da je koren svih nesreća osećanje da si ti bolji od drugog. I ako se umetničko delo svodi na etičku dijagnozu, to dovodi do uverenja, do nekakvog moralnog darvinizma s veoma nepri­jatnim posledicama za slabijeg. I zar nije upakovana naša etika u naše zakone ili u društvene dogovore?

Ali, vratimo se velikoj šestorici. Pretpostavljena težina, po kojoj su ti autori toliko znameniti, proističe iz njihovih opisa sasvim drugog život­nog svojstva - nesigurnosti. U njihovom slučaju iskazivanje opšteprihvaćenog predloga, o kom je upravo bila reč, vodilo bi ka porazu. Zato što se svojstvo nesigurnosti pokazuje kao najvažnije i bira sve vrste reči, uklju­čujući i predloge. Umetnost ove šestorice, govoreći pesničkim rečima, počinje tamo gde umire logika. Tako kao što umiru sižei i sistem kompo­zicije devetnaestog veka. Njihovi romani se pišu saglasno „logici" nesigurnosti i zato vrlo često ostaju nezavršeni. Razmislite o Kafkinom Zamku, Muzilovom Čoveku bez svojstava, Platonovom Čevenguru. Čak i Prustova i Foknerova dela, strogo govoreći, ne treba posmatrati kao završena, što se takođe odnosi i na Beketa. Zato što se ep nikada ne zavr­šava, jer je on centrifugalan, a takva je i nesigurnost.

Izvor njenog sve raširenijeg kretanja, njene centrifugalne sile u delima veličanstvene šestorice je preciznost. Preciznost nesigurnosti je neuobiča­jeni generator za samu nesigurnost i za stil njenog izražavanja. Njen sve veći radijus je objašnjenje njihovog stilskog novatorstva. Ono što je očigledno bilo zajedničko za svu šestoricu - jeste prevaga stila nad sižejnom linijom. Koja se često pokazuje kao založnica stila, a stil je pravi pokretač pripovedanja. Zar vam ne izaziva ova praksa nekakve asocijacije, ne podseća li vas ovakav tip procesa na još nešto u književnosti? Mene podseća, ukoliko taj princip deluje u poeziji, gde sižejnu liniju diktiraju i određuju kadence i blagozvučnost, jer se pesma kreće pomoću snage njihovog srastanja.

Drugim rečima, književnost je s modernistima završila krug razvo­ja, vrativši se gospodstvu jezika nad pričanjem, zato što je pre priče postojala pesma, zato što je sam jezik plod nesigurnosti. Upravo ona - ako ostavimo po strani neutoljivu žed metafizike - povezuje veliku šesto­ricu modernista i u nekim slučajevima dozvoljava da njihova proza poti­sne dostignuća poezije tog vremena. Muzil, koji je progutao celog Rilkea - samo je jedan primer. Tu šestoricu, u izvesnom smislu, možemo pro­glasiti za najveće pesnike veka, kudikamo značajnije od njihovih savremenika koji su se isprobavali u toj oblasti, sa, na kraju krajeva, istom publikom - kako pokazuje današnja književna praksa - i iz istih razloga. Jer poezija je teška za podražavanje. I to joj upravo ne dozvoljava da postane demografska pojava.

Terminologija, kačenje etiketa, klasifikacija - sve to upravo uvodi u literaturu demografsku realnost, jer, u krajnjoj liniji, smatram da kada govorimo „modernisti" podrazumevamo „najbolji pisci". Oni koje je vodio jezik, koji se potčinjavaju njegovom diktatu, a nisu ga stavili u zavisnost od etičkih, istorijskih ili društvenih sporazuma. Oni koji sebe posmatraju kao instrument jezika, a ne obrnuto. Zato što umetnost, ako nešto gradi, gradi novu estetiku; a etika, u najboljem slučaju, proizilazi iz nje. I to nije zato što je umetnost starija od bilo kog društvenog zakona, već zato što ona proističe iz individuuma, a ne iz društvene grupe; zato što se umetnost razlikuje od života upravo time što prva oseća odvratnost prema klišeu, glavnom stilskom postupku društvene grupe, jer umetnost uvek počinje od nule.


                                              Samjuel Beket, Photo: 4.bp.blogspot.com 



Nije baš preterano ukusno citirati samog sebe, ali tokom ovog raz­govora ja sam u svakom slučaju već izgubio polaganje prava na pristoj­nost. Zato mi dozvolite da ne odstupim od toga sad kada se spremam da zaokružim priču. Pre nekoliko godina, prilikom jednog događaja kudika­mo manje svečanog od ovog, kazao sam da je estetika majka etike. Kazao sam to jer svako u mojoj profesiji zna da je stih, pre svega, vokalna stvar, da on svoj izvor nalazi u zvuku a ne u smislu, tako da je izbor onoga koji piše prevashodno estetički i uslovljenje izborom jezika. Osim toga, svi odlučni izbori, kao, na primer, izbor ljubljene, jesu - estetički; oslanjaju­ći se svojim izborom na etiku, možemo prednost dati psu. Upravo se to, u suštini, i dogodilo sa umetnošću proze u drugoj polovini našeg veka.

Ne mislim da ima smisla govoriti o današnjoj surovoj kulturnoj klimi. Prvo, u književnosti nikada nije bilo tako prijatne klime kao u poslednjoj deceniji. Iznenađuje i sam broj svakodnevno objavljenih novih naslova.

U vreme mog odrastanja, književnost je činilo otprilike stotinu autora. Sada odlazak u knjižaru podseća na odlazak u prodavnicu ploča, sa svim onim albumima grupa i pojedinaca koje nikada nećeš moći da čuješ jer ti je život kratak. Još i stoga što je njihov glavni stilski postupak - buka. To se isto odnosi i na savremenu književnost: njena didaktička buka razlikuje se ničim drugim do jačinom glasa.

Da li je tržište tome krivo? Delimično da. Činjenica da se moderni­sti predstavljaju kao deo prošlosti odnosi se delimično na postojeću mogućnost da bi, izdižući samo njih - kada svi iznenada shvate njihovu izuzetnost - kritičari i izdavači mogli ostati bez posla. Niko to sebi ne može dozvoliti, niti će to iko sebi dozvoliti. Nijedna knjiga se nije poja­vila u izlogu s prilepljenim obaveštenjem na koricama: ovo je trećerazredni roman, njemu je do Muzila i Prusta kao do lanjskog snega. Ipak je teško sve te optužbe za podvale upućivati isključivo tržištu, pošto u umetnosti ne stvara ponuda potražnju, već obrnuto.

Glavni krivac je sam savremeni autor, onaj koji tako škraba svoj roman kao da nijedan od ove šestorice - a ja sam spomenuo samo šesto­ricu - nikada nije ni postojao, i kao da jedino on popunjava estetički vakuum. U izvesnom smislu on i piše u njemu i u krajnjoj liniji uveličava njegov obim. On - ne, oni - delaju na osnovu činjenica svog fizičkog prisustva, svoje očigledne nesumnjive fizičke stvarnosti, koja za njih zna­či mnogo više od svih književnih dostignuća u prošlosti i još nedavno - dok je Beket bio živ - i u sadašnjosti. Oni pišu uvereni da imaju prirodno pravo da iskažu svoja preživljavanja, uzbuđenja, zaključivanja, maštanja. Nikakva etika - posebno ona koja se nalazi u našim zakonima i društvenim dogovorima - ne bi im uskratila to pravo; i možda zato oni tako insistira­ju na etici. Estetika, međutim, nije tako snishodljiva. Ali estetika nema sredstava da iznedri svoje zakone, izuzev, možda, zakon vremena. A ono je prema „današnjoj surovoj kulturnoj klimi" ravnodušno.

Bez obzira na to dozvolite mi da završim u optimističkom tonu. Ako je cilj društva u tome da ga učini bezopasnim za sve, onda nema ništa rđavo ako književnost tome doprinosi. Usled toga što nas je sve više, mi sve više postajemo društvena bića a ne idividue. Osećaj vlastite posebno­sti ili slabi, ili postaje sumnjiv. Naš egoizam, kao i naši orgazmi sve više poprimaju društveni karakter: ne zato što se na njih gleda spolja, već zbog njihovog konteksta i njihovih posledica.

To ne obećava ništa dobro nijednom od oblika čovekove autonomi­je, čovekove nesigurnosti; a time ni velikoj literaturi, ni, u krajnjoj liniji, našoj estetici. U protestantskoj kulturi, s njenim osloncem na jednostavan stil, na nekitnjasti govor, takve promene su brže i primetnije nego u zemljama katoličke kulture. Jedino ohrabrujuće u tom preticanju je što se u protestantizmu reakcija odbijanja, koja poprima oblik velike umetnosti, javlja brže nego u katoličanstvu.

Jasno je da tu nadu iskazuje čovek koji živi u protestantskoj kultu­ri. Iako mi se čini da je ta reakcija odbijanja - to jest velika književnost - neizbežna, ne mislim da postoje neki pokazatelji da ju je lako pronaći. Mogu samo da kažem da istorijske, političke, socijalne okolnosti ovog ili onog mesta ništa ne garantuju. One će zapravo pre proizvesti didaktički monohrom nego novu estetiku, budući da na paradoksalan način jedin­stvenost iskustva - posebno krajnje mučenje i radost - rađaju banalnost stila s filozofskim nadevom.

Zato što odnosi između stvarnosti i umetničkog dela u celini ni izdaleka nisu tako bliski kao što nas uveravaju kritičari. Može se preživeti bombardovanje Hirošime ili proživeti četvrt veka u logoru i ništa ne proizvesti, kao što jedna besana noć može poroditi besmrtnu pesmu. Da su uzajamni uticaji između proživljenog i umetnosti tako tesni, kao što su nam ulivali u glavu počev od Aristotela pa nadalje, bili bismo mnogo više okruženi umetnošću nego što jesmo, i u kvantitativnom i kvalitativnom smislu. Pored sve raznovrsnosti, posebno užasa preživljenih u dvadese­tom veku, veći deo sadražaja naših polica za knjige čini bezvredna litera­tura. Zato što literatura našeg veka, kakvu je poznajemo danas, ne teži ka autonomiji individue, već ka njenom i vlastitom članstvu u društvu. To je i čini neobaveznom; zbog toga je delimično u poslednjih dvadeset pet godina ustupila svoje mesto filmu i televiziji.



Josif Brodski
Photo: squarespace.com 

Sa stanovišta društvene bezbedosti i moralne sigurnosti, te dve indu­strije su očito važnije od knjige. One se, u suštini, vraćaju zidnom slikar­stvu. Dugim rečima, ovaj vek se pokazao posebno jak u mimetičkoj umet­nosti. U mnogim segmentima je, međutim, pismenost zamenjena videotizmom, ali mislim da još nije vreme da oplakujemo završetak knji­ževnosti i da za nju zahtevamo posebne uslove. Prvo, zato što će kvantni skok pretenzija savremene stvarnosti na uticaj individuuma pre ili kasnije izazvati reakciju koja će sasvim sigurno prihvatiti sliku čoveka oslonjenog na knjigu. Drugo, zato što je slovo, kao što pokazuje istorija pismenosti, mnogo ekonomičnije sredstvo od ideograma. Tako daje moguće da se taj totalni elektronski pritisak vizuelnih sredstava objašnjava prosto kao pri­vremena reakcija mrežnjače na masu štampanog materijala.

Ako nešto od ovoga što sam govorio nije sasvim lišeno smisla, ono se svodi na to da je budućnost književnosti u ekonomičnosti forme. Rat i mir u sledećem veku ne sme imati više od dvesta stranica. Čak i manje, ako imamo u vidu koliko pažnje čitalac može udeliti knjizi pri tolikom izboru popunjavanja dokolice. Ona treba da bude dugačka kao Beketov Meloun umire ili kao jedna pesma. U suštini, mislim da budući ljudi od pera treba da se okrenu književnim izvorima, to jest - poeziji. Eto zašto se čoveku moje profesije „današnja surova kulturna klima" čini sasvim povoljnom.

1991.

Esej, napisan na engleskom, je izlaganje na simpozijumu u Švedskoj akade­miji u Stokholmu 5-8. decembra 1991. godine, posvećen devedesetogodišnjici Nobelovog komiteta.

*Prevela s ruskog Neda Nikolić Bobić; iz knjige "Vodeni žig", Russika, 2010.

Izvornik: E-novine


Whatsapp Button works on Mobile Device only

Pretraga. Dijakritički znaci su obavezni. Nakon toga pritisnite "enter".