U plitkoj Evropi, u dubokoj Aziji,
ja sjedim ovdje,
ostavljen u planinama,
duboko sjedim, duboko u Aziji,
na ničijoj zemlji,
plitko mrem.
U plitkoj Evropi, u dubokoj Aziji,
az jesam, az nisam,
bez plodova ljubavi, bez svetih darova,
za laticama Vječnosti sahnući.
Oštra tuga u gorama
božji narod lomi,
ušne školjke miluju, glačaju
romori tamnih sveštenika.
Ništa se ne događa majko.
Predratna tišina, oče.
Događaji, tako rijetki, imaju strahovit značaj,
izranjaju iz dubine poput udarca u arkadu,
i lijepe se za kožu kao britva
za grkljan nevinoga
(vrući momci – čujem – oštre kolac
za mog učitelja).
Bez srca, bez glasa,
ja sjedim ovdje, u tamnim planinama,
duboko u Evropi, u dubokoj Aziji,
plitko ti mrem, oče,
bar da me ti udariš, nevidimi moj bože.
Da mi je da budem pogubljen,
pogubljen usred dana, jakom svjetlošću obliven,
da moj prazni život, koga je bog, priznajem,
na mahove i punio
(bivalo je pa i prevrši)
na ovom mjestu zauvijek svrši.
1990.
Stevan Tontić
***
Kada sam ovu pjesmu, godinu ili dvije pred rat, u nekome – čini mi se beogradskom – časopisu prvi puta čitao, njezina nosiva metafora i skrivena inkantacija, za koju mi se, u sjećanju, vazda činilo kako se iz strofe u strofu, barem šest-sedam puta ponavlja, iako se u pjesmi ponovi samo jednom: “U plitkoj Evropi, u dubokoj Aziji”, nije za mene imala značenja. Ili se značenje ticalo samo pjesme, a ne života koji sam tada, na Mejtašu, u Ulici Miladina Radojevića, u gradu Sarajevu i zemlji Bosni i Hercegovini, državi Jugoslaviji, svakodnevno živio.
U godinama koje su nailazile, od aprila 1992, proljeća 1993. i ljeta 1995, i svih sljedećih, do jeseni 2010, kada o tome pišem i kada pisanjem nastojim fiksirati moj osjećaj za Tontićevu pjesmu i u njoj stih, “U plitkoj Evropi, u dubokoj Aziji” bile su riječi koje su mi često dolazile u pamet. Najprije kao ritmička struktura, dok bih pješačio gradovima u kojima sam živio, ili sam nakratko u njima boravio: šesterac plus sedmerac, kao pomalo ćopav i trapav moj korak, ili kao kvrgavo stihovanje u ciganskim songovima. A onda su mi te riječi počele nešto i značiti. Da bi se to dogodilo, trebao sam izgubiti svoj sarajevski dom. Ili osjećaj da mi je Sarajevo – u metafizičkom i emocionalnom smislu – živi dom.
Od tog vremena u brojnim novinskim tekstovima, sačuvanim i nesačuvanim, često i sasvim bezvrijednim, te u političkim i identitetskim esejima, služio sam se Tontićevim stihom, citirao ga i parafrazirao, uživajući, pomalo, što moja zagrebačka publika većinom niti ne zna za pjesnika Stevana Tontića, a ponekome uho zašmirgla zvuk i znak njegova imena. Te riječi, “U plitkoj Evropi, u dubokoj Aziji” postale su najtačnija geostrateška definicija prostora na kojem sam rođen, a koji prethodno, dok je Sarajevo bilo moj dom, ili dok me nije odbacilo kao mačka već poodraslog mačića, nisam mogao doživjeti na takav način. Ne samo da nisam mogao doživjeti, nego nisam ni zamišljao da ga netko takvim doživljava. U vrijeme kada je pisao pjesmu, Stevan Tontić je već živio u svijetu koji ću ja tek naseliti.
Nakon što sve prođe, pa nakon što od tog svijeta ostanu samo grobovi, arhitektonski dokazi supostojanja paralelnih svjetova i identiteta, te junačke pjesme i aforistična mentalitetna mržnja prema onima kojih više nema, plitka Evropa i duboka Azija bit će za stranca melankolična i romantična definicija našega, bosanskog pograničja, borderlanda, koji je u jednome trenutku, ili samo u našoj vlastitoj uobrazilji i kratkom bljesku autorefleksije, cjelinom svoga bića bio srpski, što mu nije smetalo da cjelinom bića bude hrvatski, cjelinom bića muslimanski, i u sebi sav bosanski. Kada o Sarajevu mislim kao o svome izgubljenom domu, ja mislim o toj iluziji borderlanda, dakle o onome u čemu će, kao u grčkome i armenskom Izmiru ili u jevrejskome Vilnu i Kovnu, uživati neki budući turisti.
Njima će se svidjeti prizor bezbrojnih minareta pod snijegom, pa još usred Europe. Iz okcidentalne perspektive džamije rastu iz ljetne žege i pustinjskoga pijeska, pa sarajevski snijeg doživljavaju kao efektnu pjesničku figuru. Za njih je Sarajevo duboko u Europi, i nisu, za razliku od nas i od pjesnika Tontića, u prilici da misle o tome je li ta sarajevska Europa duboka ili plitka.
Svidjet će im se, također, kao efektna opozicija, iznenadna negacija usred potvrdne rečenice, pregolema sarajevska katedrala i ista takva velika Saborna crkva. To je, dakle, to pograničje i ta izgubljena idila borderlanda, gdje su u miru i razumijevanju suživjele i koegzistirale različite molitve istome Bogu! Nama, još uvijek živim ljudima, rođenim tamo, ta vrsta turizma – tko zna zašto – čini se šašavom i pomalo uvredljivom. Iako ne znamo što nas to vrijeđa.
“U plitkoj Evropi, u dubokoj Aziji” nema veze – kako će netko neosjetljiv i glup, u svojoj anti-orijentalističkoj histeriji pomisliti – s islamom, ili s dominantno islamskim licem Sarajeva, pa čak i Bosne. O nečemu drugom je u tom stihu, a onda i u cijeloj pjesmi, riječ. Nešto drugo mi je bilo na umu, dok mi se taj stih, u dugim godinama citiranja i parafraziranja, kada pjesmu nisam čitao, jer nije bilo načina da se na nju podsjetim (barem šest-sedam godina nisam je ponovo čitao, niti sam imao pri sebi časopis ili knjigu u kojoj bi se nalazila), vrzmao po glavi, usijecao u svakodnevicu i vezivao za sebe jedan dugi, stvarnosni i biografski narativni niz, ispisan i neispisan.
Ono što je plitko u toj sarajevskoj i bosanskoj Europi, a što je tako beznadno duboko u toj našoj Aziji, jest odnos prema ljudskome životu, pravu na dom i pravu da sve oko sebe zoveš imenom koje sam odabereš ili koje smatraš svojim.
Da sam u aprilu 1992. živio u Europi, dubokoj Europi, tada bi svaki metak, bomba, granata, ispaljeni ili bačeni na Sarajevo, bili vrlo lično doživljeni u Parizu, Londonu ili Berlinu. Međutim, tamo su ih doživjeli kao da se puca negdje u Aziji, u dubokoj Aziji. Da sam se, desetak-petnaest godina kasnije, vraćajući se u Sarajevo, vraćao u duboku Europu, moja narodnost nikako ne bi u Sarajevu mogla biti manjinska, niti bi se sitan ološ većinski bio u prilici truditi da se u rodnome gradu osjećam kao negdje u Aziji, vrlo dubokoj Aziji. To je ono o čemu Tontićev stih tako tačno pjeva, iako je napisan godinama ranije, u vrijeme kada meni nije značio ono što mi danas znači.
Pjesma naslovljena tim fatalnim stihom sva je lijepa, a po tonu je, po boji glasa, lakrdijaška. Takve je pjesme Stevan Tontić pisao u svojoj srednjoj fazi, od početka osamdesetih, pa do našega rata, u zbirkama Crna je mati nedjelja, Prag i Ring, kada se poigravao estetikom ružnog i banalnog, rugalačke i parolaške poze, često vrlo ceremonijalan i teatralan. U to vrijeme i u tim knjigama podsjećao me je na Bertolda Brechta – i to više na njegove dramske komade i songove, nego na poeziju. Vedro-funeralnog Tontića malo će kasnije biti. Danas je klasičan i ozbiljan lirik, rezigniran do šutnje. Volim ga i cijenim kao jednoga od nekoliko najmoćnijih pjesnika moga, ili mojih, jezika. Premda je danas na pjesničkim vrhuncima, nostalgičan sam katkad za onim prethodnim Tontićem, kao i za vremenom kada me se nisu ticali naslov i inkantacija ove njegove pjesme.
Miljenko Jergović
26. 11. 2010.
