Vrlo su slabe snage kojima se samo ponekad pokušavam opirati valu koji
je i mene gotovo posve prekrio preko glave. Dakako dakle da sam i ja žrtva, tim
veća jer je svjesnost o tome veća negoli kod većine drugih, koji su na to
uglavnom zaboravili, ili su odlučili da zaborave, i koji su dušu (savjest,
ljubav, život) prodali vladajućim mišljenjima, za koja su čak ponekad svjesni
da su fingirana, međutim, zaključuju kako su i opredjeljenja za fingirana
mišljenja i stavove bolja od toga da se ne opredijeli za ništa, niti za jednu
opciju koja prezentira neki od sustava moći.
Jer jedino je neopredijeljenost – ne priklanjanje k nekoj od skupina,
ostajanje pri individualnoj misli, zbiljski ugroženo i zbiljski na udaru i
meti. Stvarna ugroza ne prijeti niti sa jedne strane, ukoliko je prezentira
skupina, za kakve god da se ciljeve zalagala. Skupinu uvijek povezuju interesi,
prešutkivanja, ublažavanja istine, podilaženja – skupine, koliko god naoko
djelovale neprijateljski postavljene jedne nasuprot drugih, zapravo nisu
uzajamni neprijatelji – one se, stalnom fokusiranosti na manjkavosti druge
strane, pokazuju na jedan način „istovjetnima“, tako se podupirući.
Istinski je neprijatelj uvijek i samo onaj pojedinac koji se ne
opredjeljuje (nesvrstani), koji ostaje pri svome, čak uz rizik da ne sazna
nikada u cijelosti što je zapravo to njegovo, i zato je cilj i meta skupina da
se takvi oslabe, obeshrabre i unište, da se uništi izvornost i snaga
individualnog glasa u korist patvorenosti – simulacije individualiteta, istine
i pravednosti, zalaganja za „ispravne stvari“. Današnji sustavi takve
simulatore osim što nagrađuju obilatim napojnicama, posve bez zadrške i
negodovanja udovoljavaju njihovom častohleplju i taštini, kiteći im imena
neprobojnim frazama čija stvarna značenja nipošto nisu kadra zbiljski prionuti
uz njih.
Ponekad – zapravo, vrlo često, nije potrebno individualan glas ubiti –
on sam sebe ubija odlukom da prestane sa rizičnim i usamljeničkim poslom
opiranja, nepotkupljivosti i ostajanja pri svome, njegovo ga umaranje od života
u „svijetu tišine“ i njegova žudnja za slavom na koncu – i tvrdokornije među
njima, vrlo često nagone da se prikloni nekoj od strana, da uđe u trgovinske
odnose koji će mu priskrbiti vidljivost i zaštitu, odustajući često
nevjerojatnom lakoćom od onoga za što se – najvjerojatnije – nikada istinski
niti nije zalagao.
Priklanjanje veletrgovcima koji fingiraju istinu i osjećanje za
pravednost u svijetu slave i uspjeha, koji i onako poduzima sve što mu
priskrbljuje mogućnost da ne vidi stvari onakvima kakve jesu, jest odluka i
biranje manjka inteligencije kao životnoga stava, svjestan odabir sužavanja
pogleda na mjeru kojom se niti uz najsnažnija naknadna naprezanja ne doseže
stanje budnosti, već ono koje će, takvim traljavim, netemeljito obavljenim
poslom omogućiti jedino stanje ugodnoga privida – kratkotrajnoga i podložnoga
vrlo brzom, sve razarajućem zaboravu.
Do tada, i u međuvremenu, svi koji su odabrali tu vrst izdaje naspram
sebe, u stanju su da tu izdaju sami pred sobom do beskraja opovrgavaju, radeći
zdušno na vlastitom uvjeravanju u istinitost fingiranoga, lažnoga svijeta, čiji
su dio postali, a koji je svojom bezdušnom lažnosti gotovo sve preplavio,
učinivši i od onih koji su sposobni da nešto vide vlastitim očima i oblikuju
nešto vlastitim umom i riječima svoje taoce, uplašene saučesnike koji više ne
nalaze snage da iskorače, da kažu o stvarima koje vide i da ih se usude nazvati
pravim imenom, u strahu od ugroze, od odbačenosti, ekskomunikacije, bilo koje
vrste kazne koja bi potom – nevidljivim, kafkijanskim mehanizmima gotovo
refleksivno uslijedila od strane ne samo moćnih, nego svih koji su vlastitu
svijest slijepo i blagonaklono, s potpunim povjerenjem, predali kolektivnoj
svijesti, unificiranom stanju jednog kolektivnog, hibernirajućeg uma.