Slijep si, stari, postao, gluv
i trom na svojoj kurbli; juče smrt
niz bulevar u gegucavom hodu
dođe kao mangup, fućkajuć na nešto,
i, tako u prolazu, pacova ubaci
u tvoj vergl; sada krv kaplje
iz raštimanih valjaka koje okrećeš
publika se izbljuje i prođe,
ti si sam, čak ni svojoj muzi više ne
vrijediš ni ono što pojedeš; mangup
tvoj mali brat udesi te
i da nemaš prijatalja, nas koji te
odmjenjujemo, pjesnika i njima sličnih
ne bi više ni groša bilo za te, ni melodije
ni ovog gorkog ostatka besmrtnosti
kojim te povremeno naš stih počasti
skupa sa kostima za psa sljepčovođu;
tupo ječi mrtva slava na tvom valjku
i tvoji su bubnjevi i trube žalosni,
muzike iz mrtvačnice sna, u uho
pjesnika koji ti još priskaču u pomoć.
Preveo Stevan Tontić
Iz knjige Doživotna pjesma, Traduki, Sarajevo, 2011.
Pompejski mozaik, na slici, stari Orfej.
