Peti dan
Zvijezde su ovdje zadnje dvije tablete
Prosute po poplavljenom podu
Aerodromske kupaonice
Pred čijim vratima naglas govore
„Mjesec je u Jarcu“ i broj svoje putovnice.
Na pauzi od čekanja oni savjetuju:
„Kemijskim olovkama koje kaplju
Najbolje se crtaju avioni u raspadanju
I putevi kući“, pa se smiju,
Pušači su ovdje poligloti smrti,
A ja sam sigurna, meni ne može ništa
Moji su ušni i karpalni kanali već začepljeni
Lišćem, migrantima i malim patkama,
Već hodam drukčije i čim uhvatim trenutak
Pisat ću, obećajem, i tebi i svojima:
„Nizozemska je sivo oko novorođenčeta
I još se svašta može dogoditi.“
Goedenmorgen Lunetten
U 7 ujutro iz posteljine tvoje polugole oči
Drhte kao dvije šalice crnog čaja s kokosovim mlijekom
Dok prolazi prvi vlak ili ružno sanjam,
Mole me da svučem kožnu jaknu:
Šake cestovnih radnika blijede i gule se od hladnoće
Oko 8 zid od crvene cigle, baš kao doma,
GOEDENMORGEN LUNETTEN
Zaustavit ću se da zavežem kosu
Kineska zalogajnica preko puta guta ljude kao hostije,
Staklenim čelom drobi sunce
Stići ću prije 9, nije žurba,
Još mogu gledati djecu kako zijevaju na ljuljačkama,
Parkiralište supermarketa miriše na molitvu i juhu
I konačno disati nešto sporije,
Nešto dublje,
Samo disati
Goedenmorgen Lunetten
Dobro jutro
Propustit ćemo poštara, ljubavi
Ali ja bih još tu sjedila!
Sunca je malo i ljudi su previsoki
Šminkam se svako jutro iz straha, ali
Moja su usne i dalje dvije drvene šibice
Poljubi me kad te upoznajem sa svojim kolegama
Pa i što s tim poštarom?
Mislim da su i moju sliku pomaknuli
Iza keramičke ribe ili Biblije
Zato ne mogu zaspati
Hajdemo radije na buvljak ili naučiti curling
Hajdemo s kršćanskom mladeži na večeru
I kladiti se da nećemo misliti o roditeljima, ne do deserta: onda ćemo se svađati
Hajde da se pretvaramo da smo se tek upoznale
Da ne znaš kako je koža na mojim leđima
Karirana strahom kao podstava kaputa
Da ne znam kako koketiraš s poštarom
Hajde da ne govorimo istim jezikom!
Reci mi na engleskom: 'How do you do?'
'Que sera, sera'
Pitaj me voli li moj otac jabuke
I kako su mirisale majčine ruke dok bi mi pokrivala oči na scene seksa
Mislim da mi opet zubi rastu, ljubavi
Lovit će me zbog slonovače uskoro
Čitave bande lovokradica i zubić vila,
Ostanimo tu.
Neka misle da smo već krenule dočekati
Tog tvog jebenog poštara, novi IKEA katalog
I opomenu komunalnog poduzeća
Prevarimo ih, ljubavi
Oni ne znaju da više ne osjećam svoja stopala ni kvačice na tekstilu svojih leđa
Možda je od hladnoće? Možda zbog praznog stolca?
Ili je, možda, zbog vrećica ispod poštarovih očiju
U koje sam spremila sve što posjedujem i sad
Više ne mogu naći ništa vrijedno spomena
Flying Deer
Cvijeće boli glava još od sinoć
Pa mu dajemo imena, drobimo aspirin u vodu,
Skupljamo sličice iz supermarketa
Za kćer tipa s četvrtog kata koji živi sam
Pernate jakne čekaju pakete svako jutro oko devet
U grlu skrivaju užareni novčić nepoznate valute.
Gomilamo savjete kao razglednice
Vitamin D, talijansko maslinovo ulje, u apartmanima
U prizemlju ima plijesni, jeftine kabanice na Neudestraat
I dišemo plitko da ne privučemo pse lutalice
Koji bi rado raskopali plitku rupu u koju smo zakopali
Sve riječi za koje nema prijevoda.
A onda se mrak prevuče preko kanala
I kofera u bijelim ormarima
Kao lak preko noktiju
Pa se sjetimo koliko je hladno,
Koliko je daleko i pijemo pivo
I smijemo se da nas čuju sve
Do velikih protestanskih prozora
Iz kojih uvijek gledaju predivni ljudi,
I djeca i narančasta mačka i
TV s velikim ekranom gleda
Na vječnu kišu vani i naše staklaste oči
Pomalo zbunjeno.
Glasovi se bude ranije od ljudi
Kosti kukova iščašenih od vučjih koraka
Poslužit će za noge od stola
Preko kojeg ćemo razgovarati s mrtvima
Jer nas živi više ne poznaju, znaš kako je
Svaka večer znakovita i teška kao
Pola boce crnog vina uz tvoj krevet, ali
O tome se ne valja razgovarati previše
Pa zato radije zamisljam naše pretke
Kako na jugu šalju ribe u raj
I lome grančice ružmarina da sakriju miris krvi
Dok pjevaju ljubavne pjesme
Umjesto jezika im svjetlucaju repovi
Kao da ionako nije dovoljno teško upamtiti
Prave riječi
Pod tankom kožom mog čela opet se proteže
Ljutito more nekog drugog vremena, zove da pogledam:
Kroz prozor vlaka crni zubi nebodera
Crtaju prvo slovo tvog imena i ja se nadam
Da nije znak.
Izvornik: Kulturpraktik
Prenijeto uz dozvolu autorke
