Bijaše
proljećno predvečerje. Ono rijetko što odiše puninom života. Taman se bijah
vratio iz Mevra u Nišapur, gdje se vođahu bespoštedne borbe protiv slobodoumnih
ljudi. I oko mene bijahu počeli da šire klevete moji protivnici. Na udaru
zavidljivaca, izložen svakakvim napadima, bez pouzdanih zaštitnika, vezira
Nizamulmulaka i sultana Melihšaka. Prvi bi ubijen u međusobnim
razračunavanjima, drugi okonča život prirodnom smrću.
Navrhuncu
slave, mišljah, sa njom ide moć. Tako mi se bar činilo. Bijah završio reformu
kalendara, koji je otvorio novu eru, nazvanu Dželalovom, po nadimku sultana
Melihšaka, moga glavnog mecene. Napisao Algebru i druga djela iz matematike, astronomije i medicine.
Iza
mene je bila služba upravnika opservatorije u Isfahanu. Što bijaše velika čast.
Na što posebno bijahu zavidljivi moji
protivnici, koji nijesu birali načina da me ocrne. Pleli su paklene mreže oko
mene. Tako uvijek biva kad zavist nadvalada razum. Tada slijedi vrijeme
bezumlja.
Osjećao
sam kako dolazi to vrijeme. Nakon svih razračunavanja i borbi čiji bijah
svjedok. Gore vrijeme, za svjedoka, nijesam mogao izabrati. No nijesam ga ja
birao, ono je biralo mene.
Mnogo
krvi je poteklo Persijom.
Svuda su me poštovali. Od Samarkanda do Širaza i
Isfahana. U drevnom Reju, imahu za mene fale.
Svuda gdje bih stigao, čuo sam lijepe riječi: od njega biljke ne kriju ništa, pred
njim zvijezde nemaju tajni. Nazivahu me zvijezdom Horosana, genijem Persije
i oba Iraka, princem mudraca.
A onda
se sve preokrenulo. Počelo da se roti protiv mene. Predosjetih: crno mi se
piše. Zvjezdani rukopis, kojim bijaše ispisan moj život, poče da tamni. Nijesu
više ukazivali na moju mudrost, već na moje porijeklo, govoreći: Eno Omara, sina Ibrahima Hajama iz Nišapura,
koji se proslavio u gradnji šatora.
Riječi
fale se pretvarahu u riječi pogrede.
Proljećno
predvečerje, na čas, odagna ružne misli. S lahorom koji se javi, pa minu, učini
mi se, minuše i one. Bijah lak kao ptica, dobih krila. Takva predvečerja odnose
tegobe. No, ne biva uvijek tako. I u lijepom predvečerju može početi zlo
vrijeme. Nema zakona, prema kome bi se čovjek
sigurno upravljao.
Zastadoh
ispred grnčarske radnje, u čijem izlogu bijaše mnoštvo glinenog posuđa.
Gledah
i divih se onome što ih je izradio i naslikao lijepe ornamente. Nedoljivo me
vuklo, uđoh, razgledah detaljnije; oči se ne davahu odvojiti od lijepooblikovanih
posuda. Posebnim mi se učini jedan vrč. Ne davaše da odem, da ga ostavim. Kao
da je bio dio mene. Spravljeni od iste smjese.
Bez
cjenjkanja, kupih ga. Grnčaru, uputih čestitke, za tako djelo.
Nijesam
ga ja pravio, reče: - Ovdje sam u ulozi prodavca.
Zadovoljan,
uputih se kući, u kojoj sam našao privremeno nastanjenje.
Umoran
od dana, koji bijaše otišao svojim putem, legoh u postelju. S mišlju da svaki
dan ima svoje lice, koje sa njim nestaje. Brzo zaspah i usnih čudan san.
Grnčarska radnja, ali ne ona u kojoj sam kupio vrč, iz kojeg sam prije spavanja
popio nekoliko gutljaja nišapurskog vina. Da isprobam vrč i vino.
Vidjeh
radnju glinenih posuda, lijepo išaranih, raznih veličina. Veća od Nišapura. Bio
sam zadivljen veličinom, izgledom i onim što se nudilo, na spoljnjem izlogu, i
unutrašnjim prostorijama. Nijesam se mogao nadiviti posudama i rukama koje su
ih oblikovale.
- Gdje
nalaze ovako kvalitetnu zemlju? – upitah.
- Nije
u pitanju zemlja! – ču se glas. – Već ruke koje prave.
-
Važna je zemlja! – oglasi se drugi. – U zemlji sve spava, od nje je sve
napravljeno.
- Prah
naših predaka predstavlja dobar materijal za pravljenje posuda! – kao da je
govorio prodavac posuda. – Bićemo zemlja od koje će neki grnčar praviti slične
posude. Ne treba čekati, treba uživati u vinu. Opijati se, živjeti punim dahom.
Čuli
su se glasovi predaka.
Okolo
grnčarske radnje široka poljana, rascvjetale crvene bulke. Krv nekadašnjih
ratnika. Ta ljubičica, koju zovu dan i
noć, oči su ljepotice, čija su stopala dodirivala pločnike grada, kojima ti
sada hodiš. Čuo sam glasove protivnika, koji se bijahu ustremili na moju nauku.
Rugali su se mojim pjesmama, koje su u tajnosti prepisivali i divili im se, ne
prezajući da kažu da su njihovo djelo, koje sam prisvojio.
Na šta
je sve spreman čovjek! Vikao sam u snu.
Pogledom
obuhvatih polje, puno raznobojnog cvijeća; pomislih, niklo iz zemlje, u kojoj
spavaju oni što su živjeli prije nas. Zaslijepi me čarolija boja koje je
isijavalo cvijeće, i rastuži. Dohvatih krčag (ne baš siguran da je to onaj
kojeg sam kupio na bazaru u Nišapuru!),
nalih ga vinom iz Širaza. Prinesoh usnama, progovori: prije dugo vremena, ja sam bio ti...
Ispustih
krčag, razbi se. Vino poteče pločnikom. Vratiše se zemlji, glina i vino.
Mišljah: krv što se Persijom prosipa, zbog ludosti njenih sinova.
Iz
parčića razbijenog krčaga, govorio je glas persijske zemlje, moj glas.
U taj
čas se probudih. Krčag, kojeg sam kupio prošlog dana, bio je čitav. Ali prazan.
Napunio sam ga do vrha, ispio na dušak. Onda sam uzeo pribor za pisanje, onu
svesku koju mi je poklonio sudija Abu Taher, zapisao:
Sinoć prođoh pored jednoga lončara,
Sto lonaca ćuti, a sto progovara,
Dok najednom jedan lonac glas ne diže:
Ko nas traži, ko prodaje, a ko šara?
..............................................................
To ne vidi svako oko, al' ja vidim
Prah predaka u rukama svih grnačara!
Onda
je sreo Džahan, pjesnikinju iz Buhare. Mogla je to biti godina 1072.
Tada
je izrekao čuvenu rečenicu: Život je kao
požar. Plamenove prolaznik zaboravlja, pepeo raznosi vjetar...Ona i danas
živi. I Džahan. Al' to je druga priča... Kao i sveska koju mu je dao samarkandski
kadija, koji ga je spasio nasilništva Studenta-Brazgotine i njegove bande, što
je harala Samarkandom, sijući strah. Taj strah će se širiti Persijom. Poput
požara u čijem su plamenu nestajali njeni stanovnici.
Brat
Taherov bijaše pjesnik, a imao je godina koliko i Hajam, kada je raščerečen u
gradu Balhu, zbog pjesme koja se nije svidjela vladaru, bijedne pjesme jedva
duže od neke rubaije.
- Sada
vidi, Hajame, vrijedi li pisati poeziju? Ali neka ti se ova sveska nađe pri
ruci. Ako osjetiš potrebu, piši na njenim stranicama. Pjesnikov treptaj najduže
traje. Misli na Abu Tahera, dok budeš pisao. I njegovog brata koji životom
plati onih nekoliko stihova. To je, izgleda, suđeno!
Sveska
je napravljena u nekoj od radionica u Samarkandu. Po drevnom uputstvu, od
drveta bijelog duda. Iako se poezija može uklesati u kamen, pisati na
pijesku... Po sopstvenoj koži... Ona ne bira na čemu će biti pisana. A ti to
najbolje znaš, Hajame. I nenapisana, ona živi. Pa, ipak, neka ti se nađe!
U
svesci je napisao Rubaije.
Miraš
Martinović
