Tamo je još uvijek vjetar kojeg pamtim
što pali grive konjima, u trku,
nagnuto, duž ravnica,
vjetar što prlja i čisti pješčaru,
i srce mračnog stubovlja, čovjekolika,
oborena u travu. Duh od drevnih, siv
sa zlobom, što se vraća vjetru,
dišući u tu mahovinu od paperjasta sjaja
koja pokrov je ovim divovima, zbačenim odozgo s nebesa.
Kao samotniku u svemiru šta ti još preostaje!
I još više, tvoja bol, ako čuješ, još jednom,
zvuk je pokreta, dalekih, prekomorskih,
gdje Večernjača plamti nebom jutrenim:
Eolova harfa titra
u ustima karavana
koji se penje na brijeg mjesečine, polako,
u mrmoru saracenskog maslinovog drveća.
Preveo Radomir D. Mitrić
