U mraku je. Napola ukopan u zemlju. Na prozor koji gleda na široki put postavio je debele balvane, a na onaj okrenut šumi dvije vreće s pijeskom. Na oba je ostavio rupe za nišan. Kroz dva snopa plave svjetlosti sporo struje guste čestice prašine.
Tijelo mu je dugačko. Ispruženo na kauču. Široka, koščata stopala zapinju za drveni rukohvat. Diše duboko i mirno. Mišići su mu opušteni, samo se pod vjeđama očne jabučice ubrzano kreću amo-tamo. Vjeđe mu se otvaraju sporo, kao da su slijepljene jedna za drugu. Oči zasvijetle i najprije ne razaznaje ništa. Potom mu se ukazuje obris drvene vitrine i crnog kratkog kabla s grlom za sijalicu. Podiže se u sjedeći položaj prebacujući deku preko naslona. Bosa stopala su na prljavom, hladnom linoleumu. Danima spava u košulji i maslinastom džemperu. Hlače su maskirne. Ustaje i prepipava džepove. Iz hlača vadi zgužvanu kutijicu. Izvlači drvce. Začuje se reski zvuk šibice. Glava joj bukne. Lice mu ispresijecano sjenama. Guste obrve su dvije nadstrešnice. Zamračile mu sitne oči. Kosa gusta i razbarušena, oblikovana jastukom. U široke nosnice spuštenog nosa prodiru sumporne pare. Ispod vilica, četvrtasta i široka. Zgrčenim prstima lijeve ruke sa stola dohvaća teglu s uljem. Kroz rupu na tankom poklopcu provučen je fitilj. Prinosi drvce. Zapali se i obasja čađave zidove. Dim poteče u gustom, nezaustavljivom mlazu. Raširi se poput požara. Niski strop postaje crno, pamučno nebo. Spušta mu se na tjeme.
Čizme su kraj kauča. Razvezane, razgažene. Čarape ugurane unutra. Pored njih zelena staklena flaša. U njoj tek nekoliko gutljaja rakije. S dva brza pokreta odvrće čep. Ispada mu i udara o pod. Otkotrlja se ispod kauča. Iskapi. Toplina mu se razlijeva tijelom. Zareži od zadovoljstva.
Ispod linoleuma škripi drveni pod. Koraci mu teški. Stakla na drvenoj vitrini podrhtavaju, uznemirene čaše nazdravljaju. Otvara ormariće. Lonci i tanjuri. Okreće ključ na ormariću s bravom. Unutra samo miris pržene kave i šećera. Zalupi!
Uz vitrinu po podu poredane otvorene flaše. Podiže ih prema svjetlu. Jednu po jednu. Prazne. Kroz duboko usječene brazde na čelu teče znoj. Skuplja mu se u obrvama. Briše se rukavom. Sljepoočnice pulsiraju.
Sjedne. Iz čizama izvlači čarape. Nogavice zadigne do koljena. Čarape zapinju na sasušenoj, hrapavoj koži. Navlači ih do pola lista. Hlače spušta. Stopala mu sjednu u čizme kao u kalup. Pertle zateže snažno. Pucaju.
S čela mu se slije kap znoja. Zaustavlja se na vrhu nosa. U ušima mu zahuči.
Njegova sjena na zidu raste. Divovska je. Iz grudi mu se otima urlik. Zrakom sijevnu staklene flaše. Odbijaju se od zidove. Po podu se rasipaju oštrice. Odraz u ogledalu je crn i raspuknut.
Tišina. Prsti mu prolaze kroz kosu.
Iz natrpanih ladica ispadaju pletaće igle. Namotaji konca i dugmad kotrljaju se po podu. Kloparanje i štropot.
Nespretnim prstima otpetljava komade starog kanapa. Dugo mu treba da ga uvuče u rupice. Zateže snažno i veže. Ostatke reže velikim krojačkim makazama. Ustaje i provjerava čvrstoću udarajući nogama o pod. Potres.
Kroz rupu na balvanima sviće. Jednom rukom hvata prozorsku ručku, drugu nasloni na dasku. Oko namješta na otvor. Trava je mokra, polegnuta kišom i vjetrom. Po putu velike blatnjave lokve. Voćnjak u magli.
Ljetos je bilo suho. Zrak vreo i gust. U ušima je odzvanjao siloviti tutanj čizama. Pod njima su frcali kamenčići i zabijali se među balvane. Zvukovi tijela koja se ruše tupi su i kratki. Gomila mesa koje ječi. Lokve su bile crvene. Usirene na suncu.
Otključava drvena vrata. Zacvile. Hladno je i vlažno. Piša ispred kuće. Žuti mlaz se isparava s mjesta na koje je tuđinac pao. Kao svinja. Jedan metak posred čela. Izbliza. Iz crne rupe curila je gusta krv. Trava kraj bunara žutila se kamilicom. Ruka mu nije zadrhtala.
Čizme drobe komade stakla. Zabijaju se u mekani linoleum. Prsti stišću fitilj uljarice. Mrak. S vješalice na vratima skida jaknu. Oblači se. Puška je iza vrata. Stavlja je na rame i zaključava. Ostava je desno od ulaza u magazu. Ključ skriva na drvenoj polici, iza velike zlatne konzerve.
Cesta je duga i zavojita. Hoda sredinom, ispranom bijelom linijom. Tenkovske gusjenice izrezbarene u asfaltu. U njih se slila prljava voda. Otvorile se crne rupe. S obje strane su kuće zastrtih prozora. Dvorišta im pusta. Psi otkinuti s lanaca.
U ušima mu šušte divlji mlazovi kisele vode. Pjena se prelijeva preko betonskog okvira crvenog od taloga. Iznad njega je restoran bez krova. Izrešetana ruševina u šiblju i uspravnim čičcima. Iz neba se prosipaju oštre ledene kapi. Zabijaju se u kosu i kožu.
Pored ceste je niska građevina nakošenog krova. Prednji je dio u rešetkama, s katancem. Ispod staklo oblijepljeno sasušenim reklamama za sladoled i deterdžent. U mraku se naziru naslagane kutije. Ispred stoji stražar i puši. Pozdravljaju se rukom. Baca cigaretu i gazi je čizmom. U ruci mu zazveči snop ključeva. Iza zgrade je magacin. Otključava i prodere se. Dva poznata imena. Izlaze u prljavim uniformama i gumenim čizmama. ''Hajmo to malo brže! Šta je, niste se naspavali?!“ Dvojica, kao i svako jutro, uzimaju krampove i lopate i kreću prema šumi. On ih prati. Puška mu spremna. Po šumskom putu debeli sloj blata. Visoko iznad šušti vlažno lišće. Pod naletom vjetra s grana se prosipa ledeni pljusak. Voda mu se s tjemena slijeva preko oznojenih leđa.
Zelena žuna prhne krilima i dva puta kratko zakriješti.
Rov je dugačak i blatnjav. Iz njega vire trupovi. Ruke se podižu i spuštaju. Zrakom se prosipaju grude vlažne zemlje. Ženski glas je visok, smije se glasno. Zubi joj veliki. Ruke dijele kavu.
Sjedne za drveni stol. Na rub nasloni pušku. Pored sebe.
''Ne kopaj dalje. Dovde ćemo ići'' – govori sijedi zabijajući kolac u zemlju. Ugleda ga za stolom i mahne mu. Iz torbe vadi flašu i čaše. Sjeda za stol. Razlijeva rakiju. Čaše se sudaraju. Grla zagrijavaju.
Vrata magacina su širom otvorena. Crvena, na mjestima zahrđala. Uza zid naslonjeni blatnjavi krampovi i lopate kao sasušeno cvijeće izniklo iz betona. Unutra je glasno i sparno. Zapah znoja i mokraće. Tijela se kreću sporo. On pristiže s dvojicom. Hodaju ispred njega umornim korakom. Čizme im otežale od gustog, stvrdnutog blata. Predaje ih stražaru ispred vrata. Stražar govori, ali riječi koje ulaze u njegove uši su iskrivljeni šum. Pred očima mu se smjenjuju bezglasne slike.
Put do seoske škole je blago strm. Asfaltiran. Niz njega teku potoci prljave vode i kamenja. S obje strane nadvila se visoka hrastova stabla. Put je hladni tunel.
Škola je prizemnica bijele, oljuštene fasade. Ispod nje se kao velike nepravilne rane ukazuje sivi malter navučen preko crvenih cigli. U dvorištu dugački, uski stol. Natkriven tankim, valovitim pločama. Ispod njih su žene zasukanih rukava. Govore glasno. Ushodane muhe. U velikim plastičnim posudama miješaju hladnu vodu s onom iz ključalog kotla. Iz njega kulja bijeli dim. Tanjuri, kašike, viljuške i noževi prebacuju se iz ruke u ruku, iz tople vode u hladnu. Slažu se na visoke zveckave gomile.
Pristižu vojna kola. Istovara se izrezani kruh i visoka manjerka. Škola ima samo hodnik i dvije učionice. U obje su klupe preraspoređene za objed. U hodniku se, ispred prve učionice, formira dugački red. On stoji u jakni. Pušku ne skida s ramena. Jedan po jedan uzimaju s hrpe tanjur i kašiku. Pomiču se polako, do velikog stola iza kojeg je Milo, šef kantine. Na okruglom stomaku kecelja. U ruci kutlača. Iz manjerke zahvaća dva puta po tanjuru. On hitne tanjur. Udara o stol. Zazveči. Miline oči su plave. Buljave. Kao da bi od jakog napora ispale i otkotrljale se po podu. Usne mu vlažne, u kutovima sasušena bijela pjena. Ruke bez dlaka.
''Još radiš ženski pos'o'' – kaže mu.
Milina usta se razvlače u osmijeh. Debeli jezik mu je spori slinavi puž. Miline ruke ulijevaju grah. Iz tanjura se puši.
Uzima tanjur i dvije šnite debelo izrezanog kruha. Pušku oslanja na zid pored prozora. Jaknu okači na naslon stolice. Jede halapljivo. Zubi mu sijevaju u pravilnom, gustom nizu. Trgaju kruh u velikim zalogajima. Učionicom odjekuju glasovi i smijeh. Sve zvecka i poskakuje.
Posljednjim komadom kruha kupi ostatke graha po tanjuru. U ustima se melju u gustu kašu.
Ustaje.
Tanjur udara o stol. ''Ima l' repete?''
Milina usta se rastežu. ''Nema!''
Po Milinom licu iskaču crvene fleke. Okreće leđa. Glasno poklapa manjerku.
''Naspi! 'Oladit ću te ko divljaka!'' – viče dubokim glasom.
Iz Milinih usta prosipaju se cerek i sitne kapljice sline.
Brazde na licu su mu brzi potoci. Žamor u ušima pretvara se u neizdrživu buku. Tijelom mu struje vreli valovi.
Uzima pušku i nišani. Ruka mu je mirna i precizna. Metak kroz Milinu glavu prolazi kao kroz puding. Usta su mu razjapljena crna rupa. Izrešeta mu čitavo tijelo iz kojeg kao iz bačve s vinom poteku mlazovi vruće krvi. Rukavom briše znoj s lica.
Prsti mu prolaze kroz kosu.
Stolovi se u učionici prevrću. Tanjuri se lome. Kašike po podu. Muški glasovi viču. Neki se smiju. Nečije ruke dograbe pušku. Posjednu ga za stol gdje je maločas jeo. Sjedi mirno. Očne jabučice pomjeraju se amo-tamo. Brzo i kratko.
Lovački dom je neizrađena kuća od cigle. Prenamjenjena u ratni zatvor. Strunjače su postavljene u pravilne redove. Po betonskom, prašnjavom podu. Na njima ispružena nepomična tijela. Udišu čestice prašine i tjelesne isparine. On otvara oči. Zasvijetle. Kroz prozor sviće. Danas će biti vedro.
