Govori, sjećanje!
(odlomak)
Prvo poglavlje
I
Zipka se ponad bezdana ziba, i zdrav nam razum ukazuje na to kako je bitisanje naše tek plitka pukotina, svjetlosni bljesak između dvije tamine vječnosti. I mada su one istovjetne blizanke, čovjek, po nekakvom pravilu, na taj prenatalni ponor gleda smirenije nego na onaj ka kojem hita (otprilike brzinom od četiri i po hiljade otkucaja srca na sat). Ipak, poznajem jednog mladog hronofoba koji je proživio nekakvu vrstu paničnog napada, nakon što je prvi put vidio film snimljen u sopstvenoj kući nekoliko sedmica prije negoli će se roditi. Promatrao je svijet koji je bio suštinski nepromijenjen - bila je to ista kuća s istim ljudima - ali je shvatio i to kako on tada i tamo nije bio postojan i kako zbog njegova izostajanja niko ne bješe tužan. Uočio je svoju majku kako nekome maše s jednog od prozora na spratu i taj njen, njemu nepoznat, pokret, bio ga je vidno uznemirio, gotovo kao da se radi o nekakvom tajnom rastanku. Ali ono što ga je zaista najviše uplašilo bila je prikazana scena potpuno novih dječjih kolica koja su stajala na verandi, u ozračju samozadovoljnog i nadirućeg mrtvačkog lijesa; i premda su bila prazna kao da su, u obrnutom smjeru događanja, njegove kosti same od sebe istrulile.
Takve predožbe nisu mladima strane. Ili, drugim riječima kazano, ono što je prvo i zadnje često ima prizvuk takve mladalačke uobrazilje - sem ako nisu vođeni nekom velečasnom i okrutnom religijom. Priroda od zrela čovjeka očekuje da prihvati te dvije crne praznine, onu s početka i onu krajnju, jednako mirno kao što između njih prihvata neobična viđenja. Mašta, najveće zadovoljstvo besmrtnika i nezrelih mora da se ograniči. Da bi nam život bio lagodniji, ne smijemo u njoj previše uživati.
Protivan sam takvom stanju stvari. Osjećam da treba žurno da izađem i javno se pobunim u protestu protiv tako omeđene prirode. Isponova i isponova moj um činio je ogromne napore ne bi li raspoznao i najmanji plamičak u bezličnoj tmini što obrubljuje moj život na obje strane. Spoznaja da je ta tama uzrokovana tek zidovima vremena što odvajaju mene i moje ranjave pesnice nasuprot slobodnom svijetu bezvremenog jeste i uvjerenje koje rado dijelim i sa najljepše nakićenim primitivcem. Putovah dugo mislima u natrag - mislima što su se beznadno sužavale u tome hodu - sve do udaljenih oblasti gdje tragah za nekim ukrivenim izlazom koji mi bi otkrio kako je tamnica vremena kružna i kako zapravo na kraju tog izlaza i nema. Sem samoubistva sve sam pokušao. Odbacio sopstveni identitet ne bih li se prikazao kao najobičnija avet i kradomice uvukao u prostore koji su bili postojani prije moga začeća. U svome sam umu podnosio ponižavajuću družbu viktorijanskih spisateljica i penzionisanih pukovnika koji su se sjećali kako su u prošlim životima bili robovi-glasnici na rimskom cestovlju ili mudraci pod vrbovljem Lase. Preturao sam po svojim snovima ranoga doba u potrazi za ključevima i znacima - i tu moram namah potvrditi kako u potpunosti odbacujem prostački i čemerni, suštinski srednjovijekovni Frojdov svjetonazor, s njegovom mrzovoljnom potragom za seksualnim simbolima (nešto nalik potrazi za bejkonovskim akrostihovima u Šekspirovim djelima) i njegove ogorčene zametke što iz sopstvenih rodnih zaklona uhode roditeljski ljubavni život.
Spočetka ne bijah svjestan toga kako je vrijeme, tako beskrajno pri prvome jutarnjom rumenu, zapravo tamnica. Istražujući svoje djetinjstvo (što je najbliže ispitivanju vlastite vječnosti) gledišta sam da je buđenje svijesti niz razdijeljenih bljeskova, s razmacima iznutar njih koji se smanjuju postupno sve dok se ne oblikuju blistavi blokovi opažanja, koji daju sklizak pristan uspomenama. Da brojim i da govorim naučih manje-više istodobno u vrlo ranome uzrastu mome, ali sopstvo u odnosu na roditelje moje, i to da su oni baš moji roditelji, tek docnije, kada se ta veza uspostavila otkrićem razlike njihove dobi i godina u odnosu na moje sopstvene. Sudeći prema jarkom sunčevom sijanju, kada pomislim na to spoznanje, koje plavi moja sjećanja režnjevitim sunčevim flekama što zadiru u preklapajuću mustru slojeva zelenila, prigoda je tome najvjerovatnije bio majčin rođendan, tokom kasnog ljeta, dok bijasmo na ladanju, kada sam već bio postavljao određena pitanja, promišljajući o dobijenim odgovorima. Sve je to jamačno bilo u skladu sa teorijom rekapitulacije; projava svijesti o refleksiji u mozgu našeg drevnog pretka dakako se poklapala sa rađanjem osjećaja za vrijeme.
Dakle, kad je skorašnja obznanjena svježa i zaokružena formula mojih godina, četiri, sučeljena sa roditeljskim formulama, trideset tri i dvadeset sedam, nešto se sa mnom dogodilo. Silan sam i bodar šok doživio. Kao da bijah izložen drugome krštenju, mnogo uzvišenijim od onog grkokatoličkog uranjanja kojemu je pedeset mjeseci ranije bio izložen uplakani, poluutopljeni, polu-Viktor (moja majka je kroz polu-odškrinute dveri iza kojih su se, prema starom običaju, morali povući roditelji, uspjela ispraviti smetenog arhiđakona Konstantina Vetvenickog), osjetio sam kako bijah uronjen u nekakvo blistavo i pokretljivo središte, koji nije bio ništa drugo doli element čista vremena. Dijelih ga - baš kako uzbuđeni kupači dijele blještavu morsku vodu, sa stvorovima koji im nisu nalik, ali s kojima ih je upleo sveopšti protok vremena, u okolišu koji se potpuno razlikovao od svijeta prostornog, opažajnog ne samo ljudima nego i majmunima i leptirima. Tada, u tome trenu postao sam iznimno svjestan da je biće od dvadeset sedam godina, što me drži za lijevu ruku, ruha meke bjeline i ružičastog, moja majka, a kako je tridesettrogodišnjak, koji me drži za desnu, u zlatnom i krutom ruhu, otac moj. Među njima, dok su hodili ukorak, šepurih se i kaskah, naizmjence, od jedne sunčeve pjege do druge, sredinom puta, koji danas lako mogu prepoznati kao aleju ukrasnih mladih hrastova i perivoja našeg seoskog imanja Vire, u nekadašnjoj sanktpeterburškoj guberniji, u Rusiji. Doista, pogledam li, sa moje sadašnjeg dalekog grebena, usamljenog i skoro nenaseljenog u vremenu, mogu jasno vidjeti malenog sebe kako slavi toga augustovskog dana 1903. rađanje svjesnog življenja. Ukoliko su ono dvoje, s moje lijeve i desne strane, bili prisutni u mom maglovitom svijetu i prije toga, skrivali su se maskirani u nježne neznance; ali sada je odora moga oca, blistava dolama pripadnika konjaničke garde, s onom glatkom zlaćanom oblinom oklopa što mu je blještila na grudima i leđima, sijala poput sunca, i još nekoliko godina potom bijah živo zainteresovan za zanimanje i dob mojih roditelja, neprestano pripitkujući o tome, nalik nervoznome putniku koji se za vrijeme raspituje ne bi li provjerio tačnost svoga novoga sata.
Da kažem još i to, na ovome mjestu da ostane zabilježeno, da mi je otac vojnu obuku svršio davno prije moga rođenja, pa vjerujem da je toga dana obukao tu kitnjastu odeždu svoje stare pukovnije zbog prigodne šale. Jednoj, dakle, šali dugujem za svoj prvi tračak potpune svijesti - što nadasve ima dalekosežne posljedice, pošto su prvostvorena bića na zemlji postala vremenski osvještena i ujedno prva bića koja su mogla da se osmjehnu.
© Vladimir Nabokov
Preko engleskog okeana do Hiperboreje na lađi Nabokovljevih sjećanja doplovio Radomir D. Mitrić
Slika Book Marks
