Utvarice
Kasno je: Anhela izvodi svoje krotke zvjerčice
u šetnju. Ona dobro poznaje njihove navike
u vrijeme puna mjeseca. Za Anhelom
i drveće hodi, i puti se spliću u čvor.
Anhela izlazi vani: opada lišće, i boje sa slike
što ju istom gledam opadaju u nevidni
prah. Ona ubrzava korak, kao da hoće
pristići sebe iz neke protekle noći.
Anhela šeta uz vodu: zvjerčice ližu
svoja skrivena krila i oštre zube gledajuć
u mjesec. Ona počinje plakati a da ne zna
koji je povod i otkud toliko krhkosti u njoj.
Sve potom postaje nevidljivo: gusto tijesto
curi niz stabla i zidove. Samo nejasni šumovi
i topoti. Anhela u potpunom mraku cijela se
pretvara u glas koji me doziva iz ničeg…
Proticanje vremena, prema Montaleu
Ako je poezija hvatanje suština
u bijegu, šta, na koncu, ostaje pjesniku
da pamti?
U pjesnikovu odsustvu ništa više
prisutno nije. Sve biva pokorno jeziku
gluhih satova i skritih pijetlova
što mahat će krilima i glasom
kao da produžuju sudbinu
svakom od nas.
Mrtvo je samo ono što je lišeno nježnosti…
Živo je samo ono što može imati ranu…
Ali, između tih općih smutnji u rečenicama
negdje se gubi trag i onog što bježi
i onog što uhodi mu miris i dah.
Zato traje panična potraga za suštastvom
i po zlatnim cjediljkama hvata se muzga
i mulj. Samo je suština čista
od Radosti i Bola. A ona tek – nevidni
melek! – bježi pod prstima, uklanja se
riječima, i glasno struji u nama
i oko nas…
Gotfried Benn u Sarajevskoj kafani 1994.
Klub novinara, Zehrudinu Isakoviću, poslije
Svijeća se topila kano uplašeni redov na straži –
sve dok uši nije počeo gristi agregat.
Na rubovima dima cijedila se duga
masna kosa, do nje krezubi vicevi
o krevetu i Bosancu, pa usukani trbuh
smoren ljubomorom i čirom. Naočale
glasno sipaju votku. Javorove štake
sjedaju za moj stol. Jedna radoznala
koljena popuštahu pod brcima užutjelim
od nikotina. Šešir, oslonjen o zid, krišom je
buljio u razmjenu podgrijanih zubala
i slina. Umorni očni kapci
pjevuše dalmatinsku pjesan. Helanke
sa sedamnaest raznose tuborg pivo.
Operirana vilica siše lozu
na slamku. Geleri u butu kuraže
tek pripaljenu marihuanu: Valja bježati
u svijet! Sve vrijeme sijeda glava
ukuplja hrabrosti da takne rak dojke
– o kakav skorašnji žig! Od dima
duhanskog tuberkuloza trlja snene
oči. Mašna muziku pušta. Po podu
lipti harmonikina krv... Da krisnem
i zapodjenem nešto u duši? Da ustanem
i skinem se gol? Ali u tom času
vrisnuše helanke i bluzice znojne:
šešir je zboden pod plećku, u vrat...
Izađoh, polahko, pun logorskog
gnoja... A za mnom
teturahu jedne
samotne
jedne od Svijeta skrivene vene
– prerezane za sat
i pol...
Oktobar
Oktobar, i rat, naglo vehnu lica
kao nebeske bašče u Rilkeovoj pjesmi
o jeseni. Sve klone u prvobitnu nježnost
svoju i istom se u nove bore otvrdle
vraća. Izjutra, s dremljivih halja
onih što ljubiše nas davno
spiramo napali džinski znoj.
Svaki je pokret i prvi i posljednji
tog časa. Krvav je prozor, zaklana su
vrata, sa zida zguljena koža, ovaj
oktobar, kano zvijer, u postelju
s bosanskim ženama liježe, a ja
u svakom opalom listu svijam se
i bos i gol... Povratka jedva da ima
i u djetinjim krilatim snima. Koprena
na svemu što pojurim okom biva
jošte bjeljom. Tako će i boje
prozirnim postati jednom – kao popijena
voda – kao rasuti narod, prileći u mehko tlo...
A oktobar mogli smo dočekati
na vjetrovu brježju, ili u košuljici
prvoga zametka svoga, kao i rat, kao i ruku
vajarsku dok tone u žitku konačnicu svoju.
U našemu padu nečiji je mrak a nečiji
uspon. Kako potom biti i jablanolik, i jak
– kad oktobar ogluhne za svaki glas
što mu u uho kaplje – kap po kap...
Pastrmka, večer
Tek što je april
ispod, algama osutih, ploča
puhnuo u jata mjehurića
tajni su oblici pristali na diobe,
na nova prisustva što kriomice
između dva jednolična šûma
bubre... U reljefu žilica i piješća
pastrmka se mriješćenju sprema:
mrmore sponice, krhke prevlake
u skrivenu tišaku. U toploj
posteljici stousti ikrī se pijev.
Hoće li, Bože zalediti se vode
u staklenome ribljem oku –
od vremena ostati samo slipava
sluz krv – kad s mamcem
nadnesem slijepu glad?
Na udici, slutim, zgrušala se
večer, već grče se usta...
O bezmjerna obalo! I sama se
usrebri u panični trag
u kojemu horovi popaca pomažu
dragani da od konačne magle
košulju mi stka... U posljednjem
studenu zijevu pastrmke – cik
zore! prozor! cijela vječnost
nečija minu! Još tren
i Junusova podvodna polja
imat će me namjesto nje. U moje
oči, Bože, slit će se vode?
Slikareva ratna ljubav
Dok stubama slazi, ovlaš dlanom mâzi
ogradu hladniju od zmijine kože.
Ćuti da sve može i da kućni vrazi
nisu kadri da se s njenom ćudi glože.
Prošetat će stazom koja vodi k moru,
izmišljenom ili stvarnom – sve je isto...
Dat će kosu čistom vjetru da, uz goru,
razvihori miris... Sve te trene kistom
povezat će slikar čija ruka istom
vuče nit svjetlosti niz stube... na vrata...
Kad sijevnu, ko vazda, svojim nožnim listom
i koraknu u dan pun prhkoga zlata,
cio dan, pod kistom, snažno je zablisto
– kao da je sišla s tisućega kata...
Zima pjesnikova
Vatra u peći, ubrza pa stane.
Plamen se guši od izdajna dima.
U strvi tvarī koliko li ima
Onog žara što razvrstava dane
U krv Počela, u rane Svršetka?
Pregusta svjetlost ne može da kane
u srce stabla čije su već grane
hitale k nebu tražeći svog pretka...
Vatra u peći zaluđuje oko –
svaka varnica metaforska spletka?
I mi buktimo, dižući visoko
sjaj luče-misli u pepeo retka
koji će čitač raspuhivat, dokon
ili razapet uzlom Prapočetka.
Stare fotografije
Šta je naše lice ako nije citat
iz Božjega spisa? Čitamo ga iza
plohe ogledala, kamo će odskitat
sjećanje na trenut Pramajkina griza...
Jabukina glatkost, nježni nabor mora,
sve je usna Višnja što nas ljubi pâhom
vjetra, ili svjetlom zgusnutim vrh borā.
Svako lice može samo svojim dahom
prepoznati radost ili tugu trena
kad vrh čela teška nadvije se sjena
pa rukopis Boga skori se u kraste.
Zato lice sebe zaboravlja? Druga
lica pamti kao dio općeg duga
u kojima čita sve što ih nadraste.
Zrelije doba
Te rane godine što pupahu
u ružinim zasjencima
opahnu me nenadno katkad
već zaboravljenim mijenama:
u svilenim strujanjima uhitim
vrtuljak dragoga daham međ' zubima
zasopće kvas kupinjeg soka, uz kičmu
srsi i propnji davnoga žara... Dođu
te godine u časima kad manje razabirem
nauk o mrvicama kruha na sofri, u kapima
lipova čaja. Svaka je stvar tad drukčije
budna i svaka ježnije navlači bodlje.
Uđu te godine, kao mravinjaci, pod kožu,
u svaku riječ, slovo, ili misao, i sluze svoju
vrbovu mliječ... I tad mi je ići
iz svih bivaka i tajni. Tad mi je
u nekom drugom tišaku tražiti
svoj riblji mir.
Osa našeg glasa
Svojim glasom mi kružimo oko sebe
kao oko nestalne osi... Slušaju nas
anđeli od javorova lišća, slušaju
zapuštene postelje i sjene...
Taj krug dopire do blagoslovne boli
sveg što jest unutra il' što nije spolja.
U odjeku teku mjesečeve vode –
izvještaju bližnjih pristižu iz Raja.
Svojim glasom dotičemo nebesnice
i zagluhle otoke, sve prostrane
žitnice duše, zle uzle baštinjena straha...
Vrtimo glasom i svoje humke, blagdane
i bašče, brstimo lišće sa stabala svog žića,
u kući nas dočekuju ruže nevjestine, miris
lahkoumni još nas izdao nije...
Taj krug je netom granica našega carstva,
prostor osobne žudnje, vječito osipanje
u zvjezdani prah... A dušini metri
načas se zgrče u kolute daha, kako ih
ni slutnjom ko taknuo ne bi.
Zašto nisam slikar
Pismo T.
Nisam slikar samo zato
što su boje suviše rano uvrle
u me i što ništa nije bilo
toliko podatno svjetlosti
kao unutarnja strana probuđene kože.
Možeš slikati prstima, kao višnjinim
peteljkama u zraku, možeš mijesiti
rujansko lišće pa postati nestvaran
u lijućem akvarelu mediteranskih
godišnjih doba, i lahkovjerno zaglédati
zbunjena ljudska lica, možeš uhoditi
vlastitu ruku dok labuđim hodom
pliva kroz zrak… Ali sve potom
jednako trusi u neizbježni stih…
Nisam slikar jer imam međ prstima
nevidne koprene od pramajkina
ljepljiva daha… Sve postaje
suviše stvarno da bih išta mogao
izmišljati opet.
Stih je najbolji izgovor
za sve što je propušteno nekoć
i za sve ono što što nikad nije
ni moglo doći do nas.
Preuzeto sa Lyrikline-a
