Brodograditeljeva žena
Najviše sam ga voljela
kad bi se vratio kući s posla,
prstiju još uvijek krivih od rada s cijevima,
njegova je teksas košulja bila obrubljena znojem,
mirisom soli, presahlim korijenjem
okeana. Pošla bih tamo gdje je sjedio
na rubu kreveta, čela
umazana mašću, ispucalih ruku
nabijenih među bedra, raspertlanih
čizama sa čeličnim vrhovima, i gladila mu gležnjeve
i nožne listove, jastučiće i kosti njegovih stopala.
A onda bih mu otkopčala odjeću i zgrabila
čitav njegov dan da uđe u mene - brodski
sivi podupirači, kilometri bakarnih cijevi,
glas predradnika koji zveči
sa srebrnih rebara brodskog trupa. Iskra olova
što metal ljubi. Stezaljka, vitlo,
i duga vožnja kući.
Kako jeste
Čovjek kojeg volim prezire tehnologiju, prezire
to što je primoran da je koristi: telefone
i mikrofilmove, klima-uređaje,
automobilski radio i povremeni faks.
Volio bi da je živio u starom svijetu
da sjedi na panju i rezbari štipaljku
ili kašiku. Želio bi da se vrati unatrag, klizne
poput vlakna u čukundjedov
džep, ponovo rođen kao hodočasnik, seljak,
zemljoradnik što okopava svoje neravne brazde.
Hoda kad mu se može, brežuljcima
iza sopstvene kuće, dok mu psi dahću uz nogu poput malih
parnih strojeva. Ushićen je sunčevim
sporim i bezazlenim
poniranjem. Voljela bih ga
u svakom dobu, u svakom mračnom dobu; povela bih ga
u sumrak i skinula, provukla
mu svoje prste kroz kosu i gurnula
na njegova koljena. Kako jeste, ovog popodneva,
u dvadesetom vijeku, sjedim na stolici
u kuhinji s ključevima u krilu, pritišćući crno dugme
na telefonskoj sekretarici, iznova i iznova, slušajući
njegovu poruku, dok mu se glas niže uz žice van mog
prozora, gdje ptice balansiraju i zure u
drveće, mislim da bih čak i u najdaljoj budućnosti, najdaljem
univerzumu, razabrala njegov glas, prelomljen,
kao što je to svjetlosna zraka neke male još neotkrivene zvijezde.
Moj lični Fil Levin1
Poslije V.S. Mervina
To što mi je rekao, ja ću reći vama
Bio je rat
Čini se da smo proživjeli toliko toga
teškog za imenovanje, za brojanje
Nikakva arogancija nije ga pratila
niti taština, samo čvrsta zaleđa
njegovih riječi pritisnuta nasuprot
tonama strana
Njegova sugestija meni bila je da je težak rad
pravilo svakome danu
Kad sam ga opet upitala o tome
odgovorio je isto dvaput to ističući
Njegova muza, ukoliko ju je imao, bio je prozor
ispunjen zidom od opeke, lijevi kut
rukohvata njegova uma bila je ruka obložena mašću
i znojem: stvari doslovne
Prije nego sam ga upoznala nisam bila poznata
pila sam duboko iz njegova znanja,
iz vrča koji mi dade i koji se iznova i iznova
punio vodom, čistom izvorskom vodom
Nikada nije ostario niti odrastao
Iako su dani promicali i pjesme
marširale a riječi su bile njegove
samo, druge nikakve mu nisu bile potrebne
Savjetovao mi je da pričekam, da držim se istine
prema svojoj viziji da govorim svojim glasom
da stvari kažem izravno
Postoji čitav jedan dan o njemu
Najveća stvar, rekao je, bila je prisustvo
biti svoj u svoje vrijeme, istupiti s tim
da je poezija bila preciznost, sitrova preciznost
istine i saosjećanja: genije
Jedva da počeh. Pitala sam, Kako si počeo,
Odgovorio je, počeo sam kao drvo, u Lucernu
u strojari, u otvorenom polju
Započni bilo gdje
Rekao je, Ako ne pišeš, neće se
napisati samo. Nema trikova. Nema magije
o tome. Dao mi je svoje zlatno pero
i rekao još i to Sve što je moje i tvoje je
Psalam
Gospode, postoje stvorovi u šipražju
puževi sa spiralnim leđima i srebrnim čizmama,
tragovi buba istkani u travi, crne rijeke
mrava, bubamare što tek otvaraju svoja krilca,
tačkasti velovi i plamen, horovi neukroćenih
cvrčaka bendžo boje i vitraži cikada
Gospode, kako ćemo izbrojati zmije, žabe
i moljce? Kako ćemo voljeti skriveno
i malo? Gljive pod lišćem
što grade kupole svoje smrti u tišini,
svilene podvaljke i micelijske niti, ljuske kapaste
i mrlje, bradavice i pore. I pokopane lukovice
što će iscvjetati u proljeću, trudne od cvasti i lišća,
pjevajući Pripremite se za moj sjaj, pripremite se
za svečanost mog neizbježnog iznenađenja.
To su kraljičinstva, trnja i rogovlja,
razbokorenih srca koja pulsiraju pod našim nogama. Gospode,
premda je zemlja okovana ledom i snijegom,
dolje su anđeli u šikari, uzvisi ih.
Šta je slomljeno
Crno nebo škriljca. Središnji basamak
zadnjeg trijema. I onomad davno još
ogrlica moje majke. Perle
što kotrljaju se na sjever i jug. Slomljena je i
ružina stabljika, voda u kapljicama, staklena
kvaka na vratima spavaće sobe. Ljetošnji
lonac sa peršunom i mentom, bijelo korijenje
što pucalo je poput traga pukotina.
Nekoliko godina star mačji rep. Ptičja fontana kupališna,
zarđali zasun automobilske haube. Slomljen
bješe i mali prst desne ruke pri mome rođenju -
bila sam pogurana naprijed suviše naglo. Šta
nije bilo iznajmljeno, odvojeno i posječeno? Slomljeni
u noćima dani, noćno nebo
u zvijezdama, a zvijezde u šarovima.
Šminkam se dok ih pratim
sa polomljenim sječivom
od trave. Moguće, nezamislivo,
sitna leđa cvrčka, dok ležim
na travnjaku u tami, srce moje
plava je čaša ispala iz nečije ruke.
Prašina
Neko me je dozivao prošle noći,
istinu mi zborio. Svega nekoliko riječi,
ali sam razumjela sve.
Znam da je trebalo da se natjeram da ustanem,
zapišem to, ali posve bilo je kasno,
a ja sasma iscrpljena od rada
cjelodnevnog u bašti, micanja kamenja.
Pamtim ukus, ne od hrane, sladak ili kiseo -
više je bio kao fini puder, poput prašine.
I ne bjeh ni srećna niti uplašena,
već jednostavno ushićena, oprezna.
Tako je to ponekad -
Bog ti dođe pod prozor,
u svoj blještavoj svjetlosti, crnih krila,
ali ti si naprosto preumoran da mu otvoriš.
Ptica
Danima već crvenogruda ptica
pokušava da se probije unutra.
Iskušavala je niže grane, ljubičasto cvijeće,
što joj se lelujalo blizu, poskakujući u vazduhu i leteći
pravo na moj prozor, kljun i prsa
zakrećući unazad, grebući kandžicama o okno.
Možda je žudila za drvećem što ga je vidjela
odraženog o staklo, ili to samo ja mnim da je tako.
Posmatram je dok ne odustane i stane s naletima.
Iščekujem njen povratak, bliski
pokucaj, šum i lupu njenu. Sipala bih hladnu kafu
i brzo promotrila sobu, ne bih li uočila nešto novo,
gledajući ptičjim očima. Ništa se nije izmjenilo.
Knjige nagomilane u kutu, kaputi prebačeni
preko stoličnih naslona, papirni tanjiri, šolja
napola ispunjena kiselim mlijekom.
Djeca u školi. Suprug na poslu.
Sama sam sa svelim ružama u tegli od džema.
Šta li to ja imam pa da poželi dovoljno
i riskira isti neuspjeh isponova i isponova.
Samo koliko dan traje
Naskoro pa će ona biti tek prolazna misao,
samrtna patnja, timpan vjetra u zvonima, kašike svijene,
o strehu ovješene, prve noći u novoj kući,
u ulici gdje ne viju psi, niti mačke neke ima
da posjeti susjedovu, u središtu njezinom, uprede
i utisne se krznom o krzno, iskričavo.
Čestice njene sad su vani, kružeći oko zemlje, ništeći
joj sreću, pečal njenu, čestice one od tjelesne
vode, kose, kostiju i zuba,
one mesne, i one iz pijanstava, čestice njene soli,
sira i čaja, ali ne i one koncerta za klavir,
čestice njena smijeha i njene okrutnosti, i čestice
laži i ljiljana duž prilaza i njenih papuča,
Bože, njene papuče, gdje li su one sada?
Seks tokom godišnjeg odmora
Čitavo ljeto je to trajalo tako, od kanadske granice
do ruba Meksika, na jedvite jade održavasmo ga američkim,
ali išlo nam je dobro i ustaljeno, u hotelima, pod nadvožnjacima,
i u sobama pored ledomata, na prijateljskim rasklopnim kaučima,
po tazbinskim gostinjskim prostorijama, tapeti i pokrivači gdje su bili
zakićeni nautičkim ukrasima, tankim pojasevima za spasavanje
i vučnim koturima konopa -
čak i jedne noći u automobilu, gdje stražnje plišano sjedalo
nije bilo dovoljno plišano, pa mi je kvaka od vrata naprečac
podarila kraniosakralni kiropraktički tretman, a donja strana
prednjeg sjedala bila je savršena kolonada njegovim stopalima.
A onda i jedne slavne noći u kolibi, skritoj u šumi,
gdje su naša kuknjava i krici prizvali kojotovo
zavijanje. Ipak najbolje je uvijek bilo, u povratku kući, prtljag naš
dok ugnijezdimo u predvorju, pa iako je to bio samo hodnik,
samo zato što smo bili doma nama se doimalo tako,
bacajući odežde naše, koje su bile zapravo
samo naša odjeća, svakidašnja, kao s rasprodaje,
poput navika, jer bijasmo nadasve religiozni, odbacujući je
tako pojedinačno na stepenice: bijele majice, crni grudnjak, plavi džins,
crvene čarape, a onda bismo stajali goli u našoj spavaćoj sobi, krevet
gdje bio je rasprostrt u sopstvenom jednoličju, jastuci s našim mirisima:
šampončići, možda baš tako mali poput smirni, ogrozd svijeća
koji bismo palili ponekad kad smo bili u dobrom štimungu,
naša sopstvena muzika i knjige, poklopčići zubne paste, i mačka
koja sjedi na prozoru. Naš je prozor preko parkinga gledao
na stomatologiju, i noću bismo mogli čuti kako se u kolima šapuće
kad se prođe dragstor Albertsona gdje su parovi beskućnika
kupovali kartone vina prije negoli bi prešli ulicu
da sjednu na klupu pred zubotehnikom, pod drvećem, naizmjence
dok ga šljokaju u glasnoj raspri sve dok ne bismo zaspali.
1. Filip Levin, američki pjesnik i mentor pjesnikinjin
© Dorriane Laux
Preveo s užitkom za Hiperboreju Radomir D. Mitrić
