 |
| Slika Kirila Efremova, inspirisana pjesmom "Treća molitva moga tijela" Ace Šopova |
Druga molitva moga tijela
tijelo ovo što živi od zore tvojih želja,
i sutra, kao što ga ima i sada, biće ga,
samo sa dva ljuta biljega od dva ljuta ustrijela,
ovo tijelo što leži kao most među dva brega.
Ovo tijelo što leži poput mosta i trpeljivo odavno čeka,
da promine pored veseljaka nekog i da ga probudi pritom...
Poteci pod njime kao pripitomljena rijeka,
ne bi li zaječalo silno od nježnosti u izvijenom luku svakom,
ovo tijelo što leži poput mosta i trpeljivo odavno čeka.
Ovo tijelo što leži kao most nekoj brani koja ga plijeni,
ne bi li ulovila u njemu svoj zaboravljeni lik,
ustaće sasvim budno i u mijeni
na neostvarenim željama satvoren svjetionik,
ovo tijelo što leži kao most nekoj brani koja ga plijeni.
Treća molitva moga tijela
Šta si: djevojka, žena, majka? Šta si
ti što bdiješ pred ovim hramom u kome se tišinom liječi
tijelo moje molitveno što kleči.
Svjetlinu da li, ili mrak tvoj mu dolazak nosi.
Šta si: djevojka, žena, majka, šta si?
Šta si ti zastanula uz spokoj tamni,
pred tijelom čiji glas sa vijem goni
vjetar što luta pod tajnom neboskloni,
čiji je glas žedan i zavija na vij zemni.
Šta si ti zastanula uz spokoj tamni.
Šta si ti: djevojka, žena, majka,
ti, skamenjena pred hramovnim ulazištem,
sa moćnim imenom: POBJEĐUJEM,
pa tijelo ovo krene put uzvišenja,
Šta si ti: djevojka, majka, žena?
Deseta molitva moga tijela
Evo toga tijela, te zarobljene ubavine,
čudesne te smrti u plavom i bijelom,
plavog i bijelog u očima vjetra,
evo to je taj nesretnik, tvoje tijelo.
Evo toga mjesta, sramežljive te ubavine,
pred svom sadašnjosti i ispred sve davnine,
ispred tvoga tamnog nespokojstva,
te nedoljive neravnine.
Ti stojiš ovdje nemo i pritajeno,
ispred ovog mirnog i nepoznatog vrtloga tu,
Neka mu je proljeće žuborito i ljekovito,
ako si vođ i naseljenik mu.
I bez da se pitaš sa ljubopitnivošću drevnom,
da li je on vjeran zarobljenik istine,
uđi tiho i neprimjetno,
uđi sa mudrošću koje nose godine.
Poslednja molitva moga tijela
Crn je vjetar tvoj, a noć bijela,
i svaki damar napet do zreline.
Zastani kao mač u ovom drvoredu tijela,
pred kojim ćeš pasti zaslijepljena od bjeline.
Ali i tada će se igra produžiti,
sa istim tajanstvom i istom čednosti,
i te trave što će te mrakom pokriti,
u požaru će tvoje žeđi izgorjeti.
Iz ciklusa "Molitve moga tijela", "Nebidnina", 1963.
Presložio sa makedonskog za Hiperboreju Radomir D. Mitrić
 |
| Autograf Ace Šopova iz ciklusa "Molitve moga tijela" |
