Kupine
sakuplja kupine u hladovini.
Docnije će biti prevruće,
ali sada ima rose.
Neke bobice padaju: one su za vjeverice.
Jedne su nedozrele: ostale za medvjede.
Druge idu u metalnu činiju.
One su za vas, tako da ih možete probati
samo na trenutak.
To su dobra vremena, jedna slastica
za drugom, a potom brzo iščezavanje.
Jednom je ta starica
koju dočaravam ovdje za vas
bila moja baka.
Danas sam to ja.
Godinama što slijede mogli biste to biti vi
ako budete dovoljno srećni.
Ruke posežu unutar
lišća i bodlji
što je nekada pripadalo mojoj majci.
Decenijama od sada, proučavaćete vlastite
vremenite ruke, a onda i zapamtiti.
Ne plačite, naprosto se dešava.
Pogledajte! Čelična je posuda
skoro puna. Dovoljno ima za sve nas.
Kupine blistaju poput stakla
i njegovih ukrasa
koje kačimo u decembru na drveće
da se podsjetimo biti zahvalni za snijeg.
Neke se bobice pojavljuju na suncu,
ali su manje.
Kao što sam vam uvijek govorila
one najbolje rastu u sjenci.
Sovina pjesma
Ja sam srce ubijene žene
koja se pogrešnim putem vraćala kući
ona koja je zadavljena u pustolini i nije sahranjena
i ona koju su oprezno ustrijelili pod drvetom
i ona što su je osakatili oštrim nožem.
Nas je mnogo.
Naraslo mi je perje i iz nje sam se istrgla;
Ja sam u obličju pernatog srca.
Moja su usta sječivo, ruke moje
zločinstva počinjena rukama.
Sjedim u šumi i pričam o smrti.
Što je zapravo i dosadno:
iako postoji mnogo načina da se umre,
postoji samo jedna pjesma smrti,
boja magle,
koja govori "zašto" "zašto"
Ne želim osvetu, niti iskupljenje
samo želim da pitam nekoga
"kako sam se izgubila"
"kako li sam se izgubila"
Ja sam izgubljeno srce ubojice
koji još nije ubio
koji još ne zna da želi
da ubije; koji je i dalje
isti kao i ostali.
Ja ga tražim,
on će imati odgovore za mene,
paziće na korake svoje, biće
oprezan i nasilan, moje će kandže
izrasti kroz njegove ruke
i postati kandže i on neće biti uhvaćen.
Ništa
Ništa nije bolje od ljubavi što krv uzvraća
natrag u jezik,
dijeli plažu i njeno
pojedinačno stijenje i kamenje, tvrdo
šiljasto obličje, i nježni kurziv
talasa; kost i tečno riblje jaje, pustinju
i slanu močvaru, zeleni potisak
izvan smrti. Samoglasnici bujaju
poput usana i nabubrelih prstiju, a prsti sami
onda se kreću uokolo smekšavajući
oblutke kao da mekšaju kožu. Nebo nije prazno
niti udaljeno već je blizu,
nasuprot tvojim očima, sliveno, tako
da ga možeš okusiti. Okus mu je po
soli. Ono što te dotiče je zapravo ono što dodiruješ.
Plaža Džordžija
Zimi je plaža prazna,
ali je na jugu, tako da nema snijega.
Prazno može označavati
pusto i mirno mjesto.
Dvije vrste ljudi ovuda hodaju,
oni koji misle da su voljeni
i drugi koji misle suprotno.
Ne pripadam ni jednima ni drugima.
Prikupljam prazne školjke,
za koje otvaranje znači i ubijanje,
što čuvaju ono najvrijednije
ni ne znajući za čiju namjenu.
U blizini vode je oderano
drveće, tečno, posivjelo od vremena,
u naličjima agonije, ili bi se moglo reći
od milosti i strasti.
U svakom slučaju uvrnuto.
U vjetru ne prestaje da puše.
Prazan prostor zapravo i nije prazan,
dokle se kreće kroza me.
Vraćam se pokraj močvare,
mutno-žute i porđale boje,
koja sama sebi šapuće,
a to je tužno samo nama.
Noćna pjesma
Nemaš se čega bojati,
to je samo vjetar,
što mijenja smjer na istok, to je samo
tvoj otac - grom
i tvoja majka - kiša.
U ovoj zemlji vode
sa mjesecom bež boje i vlažnim kao gljiva
sa potopljenim panjevima i dugim pticama
što plivaju, gdje mahovina raste
na svim stranama drveća,
gdje tvoja sjenka nije tvoja
već tvoj odraz,
roditelji tvoji istinski nestaju
kad ti zavjesa zatvori vrata.
Mi smo oni drugi,
oni što su ispod jezera,
i koji ćutke stoje kraj tvog kreveta
sa glavama od tame.
Došli smo da te pokrijemo
crvenom vunom,
sa suzama našim i dalekim šaputanjem.
Ljuljaš se u naručju kiše,
prohladna je škrinja tvoga sna,
dok čekamo, tvoja noć
otac i majka,
sa našim hladnim rukama i istrošenom lampom
spoznaće da smo tek
odbačene posrćuće sjenke
jedne svijeće, i u ovom ehu
čućeš ih dvadeset godina kasnije.
Preveslao sa engleskog za Hiperboreju Radomir D. Mitrić
