Veziljo, kaži kako da se rodi
prosta i stroga makedonska pjesma,
u ovome srcu što sa sobom vodi
razgovor noćni usred nemira bèsna?
− Dva okrajka, dragi, paraj,
jedan crni, a drugi crveni,
prvi što tuge jezomorne budi, taj,
i drugi što požudom nesmirivom sjakti.
Njima vezi jednolične nize,
pjesme od čežnje i pjesme od muke,
kao i ja što vezem uzduž lanene rize
rukave za bijele nevestinjske ruke.
Sudbinsko se nešto oplelo zavijeka,
od dvije te niske, dva sazvučna zbora,
jedna od koje se budi tamnina golema neka,
i druga kojom razbuđuje se krvava zora.
2.
Veziljo, ugnuto uzvisi lice,
i pogledaj nebo prepodneva zlatna:
kako šareni tamu obličje čudesnice,
tvoj vez posred sinjeg tog platna.
Za tebe nema večernjega zapada,
ti − što si umorno oko u trepetne srne,
dvije boje tamo uzgaraju i kaplju sada,
dvije šare tvoje − od boje crvene i crne.
Zar se ne plašiš da jarkost njina,
i najdraži spomen u tebi ne zgasne?
Zašto li iščezavaš, ti stroga i divna,
minuli su tvoji dani, i kob ti se glasne.
I najmilija ta uspomena što u duši mi bljesnu,
gasi se od nje kao cvijeće bez boje,
ali ti što loviš zvuk za tu čudesnu pjesmu,
ti si sam kaža od sudbine svoje.
Presložio sa makedonskog za Hiperboreju Radomir D. Mitrić
