1.
Ako ga upozorim, reći će da je to sitničavost koja me
je nedostojna. Zažmirit će i reći, kao da govori o nekom ko nije u sobi:
– Evo, brojat ću do tri da zaboravim. Kao da ništa
nije rekla. Jedan, dva, tri. Zaboravljeno!
Učinio je ovako kad sam ga opomenula da po kriškama
kruha maže suviše debeo sloj margarina; kad sam glasno primijetila da je
razdijelio skoro cijeli sadržaj paketa kakve u ograničenom broju, povremeno
dobijaju stanovnici opkoljenog grada. Nama je ostavio samo kesicu zelenih
mentol-bombona. One me, rekla sam mu jednom, podsjećaju na moju davno umrlu
nanu, plavooku i nikad gladnu majku moje majke. Preostala nam je, doduše,
kartonska ambalaža paketa. Mada dobro gori, nećemo je izložiti. Natpis na njoj
i popis sadržaja možda jednom nahrani neku buduću priču.
Zažmirio je i brojao do tri kad je primjetio da... ali
ovo neću reći. Možda time, kad mine stid, nahranim neku oporu priču. Za sada,
neka je zaboravljeno.
Soba je izgubila oblik kutije. Svjetlost tanke svijeće
ne dopire do njenih uglova. Stvorila je mutan, nepravilan oval koji se lijeno
pomjera kad nenadana struja vazduha odnekud dodirne sićušni fitilj. Nad nama je
prozirna, drhtureća opna. Ovi malobrojni predmeti preliveni mutnom svjetlošću,
i nas dvoje, činimo unutrašnjost džinovskog paramecijuma. Njegovi smo organi
koji ujednačeno pulsiraju, ali se ne dotiču. Je li paramecijum ona
jednoćelijska životinjica prozirne opne koju smo gledali pod školskim
mikroskopom? Vrškom igle dotakneš kap u kojoj lebdi i ona se lijeno povija. Sad
u opkoljenom gradu, u kom noćas ne padaju vatrene kugle i ne oglašava se fijuk metaka
ispaljenih s onu stranu obruča, lebdi hiljadu ovakvih opni. Ljudi u njima šute.
Uplašeni, umorni ili ravnodušni – šute. I osluškuju. Nadaju se snu. Treba da ih
svlada i poštedi gluhog bdijenja.
On je večeras zapalio pet cigareta i svaki put kresnuo
novo palidrvce. Ugašeno palidrvce odloži u tanjurić sa svijećom. U pepeljari su
opušci i tanka crvena vrpca skinuta sa kutije sa cigaretama.
– Zašto to radiš?
Slutim da san još dugo neće stići. Ali, dok izgovaram
ovo pitanje i samoj mi se čini nedostojnim.
Ne odgovara.
Sad već imam razloga za ljutnju i za riječi.
– Zašto to radiš?
Svejedno mi je šta je dostojno, a šta nedostojno. On
me gleda i čini pokret rukom, kao da skida nevidljive slušalice sa ušiju. Na
trenutak će ih odložiti i meni, nestrpljivoj, pokloniti pažnju.
– Šta... radim?
– Pripaljuješ cigarete šibicama!
– A čime bih?
Sad je već spreman da sasvim odloži nevidljive
slušalice. Zainteresiran je da sazna nešto novo, nečuveno. Očekuje da mu kažem
gdje sunce može izlaziti osim na istoku. Da putem kojim prolazi svaki dan,
dnevno pogine jedan čovjek – to već zna.
– Svijećom! Znaš i sam da nemamo dovoljno šibica.
Teško ih je nabaviti. Kad već gori svijeća, pripaljuj njom cigarete.
Već je previše riječi u našoj gluhoj opni. Ovako
složene i izgovorene, sve su nedostojne. Bez njih, bili bismo dva organa koja
ujednačeno pulsiraju dok ih, nijeme, ne savlada san.
On me gleda kao da je stao pred blesavo dijete koje
ništa ne shvata i sve mu treba potanko objašnjavati.
– Ne mogu!
– Šta... ne možeš?
– Pripaljivati cigaretu svijećom!
– Zašto?
– Svaki put kad to neko uradi, negdje u svijetu umre
neki čovjek.
Da je ovo izgovorio pri dnevnoj svijetlosti, ili da u
sobi svijetli sijalica, nasmijala bih se. Volim kad je soba osvijetljena kao
operaciona sala. Tada bih se čak sjetila i nekih filmskih slika u kojima On
svijećom koja obasjava večeru za dvoje pripaljuje cigaretu. Prvo Njoj, zatim
sebi. Sve vrijeme gleda Nju u oči i publika iz mraka uzdahne jednoglasno i
duboko.
Uostalom, ma šta radio, svakog sekunda u svijetu umre
bar jedan čovjek. Postoji i neka hladna statistika koja govori o tome. Tamo je,
u knjigama do kojih ne dopire svjetlost svijeće. To je razlog što me njegov
odgovor odjednom i nenadano počinje obavezivati kao sveto pravilo izgovoreno
nevoljnom iskušeniku na uho.
2.
Možda mu jednom prospem na dlan sva ova palidrvca i
kažem:
– Evo koliko si ljudi poštedio umiranja!
Tada neće padati usijane kugle po opkoljenom gradu i
ljudi u njemu neće ginuti sa sićušnim komadima vrelog željeza u tijelu. Umirat
će opet od bolesti i starosti. Svijetlit će opet sijalice i niko neće biti
primoran da cigarete pripaljuje svijećom. Bit će toga još samo u filmskim
slikama.
Već tri dana skupljam posvećena palidrvca. Odlažem ih
u ispražnjenu kutiju Solea kreme. Na njoj piše: Vsebina 250 ccm. A i da ne
piše, mogu po njenoj veličini pretpostaviti da može primiti još stotinjak
palidrvcadi. Poneko promakne i u pepeljaru. Iščeprkam ga ujutro ispod opušaka.
Jagodice kažiprsta i palca mi poslije toga cijeli dan zaudaraju pa se dječak
mršti kad mu dotaknem vrh nosa.
Palidrvca koja odloži uz tanjirić sa svijećom ne
smrde. Čak prija blago razdražujući miris fosforne glavice, preostao i nakon
što je sagorila. Kad skinem poklopac sa limene kutije i brojim palidrvca,
osjećam samo preostali miris kreme. Slatkast je, kao dezodorisana ljetna ženska
pazuha. U njima, šćućurene, počivaju spašene duše. Za sada ih je dvadeset i
pet. Kad zatvorim kutiju, ožive. Osluškujem im šumove dok mi kutija počiva na
dlanu. Dvadeset i pet spašenih duša počiva mi na dlanu. Danas je u opkoljenom
gradu od jedne vatrene kugle (stigla je sa tamnog brda na koja su se ispeli zli
ljudi) poginulo petnaest ljudi. Njih niko nije htio da spase. Sutra ću im lica
vidjeti u novinskim osmrtnicama. A ove spašene duše, na mom dlanu? Koliko su
one stare? Kakva lica imaju? Koliko je dobra u njima? Znaju li da negdje na
svijetu postoji opkoljeni grad i u njemu čuvari njihovih života?
3.
Saznala sam otkud mu ovo sa svijećom i cigaretom.
Jutro je bilo mirno ali kao ukleto. Tada nasumice posežem za knjigama na
polici. Otvaram ih, ovlaš listam, odlažem... Iz jedne je knjige ispao neki
stari račun. Na stranici s koje je skliznuo, u posljednjem redu, piše da svaki
put kad cigaretu pripališ svijećom, negdje u svijetu umre mornar. Ovo je knjiga
Darija Dž., našeg bivšeg susjeda. Pušio je mnogo i cigaretu pripaljivao jednu
na drugu. Sada je Dario Dž. negdje u svijetu. A mornari su u nekoj luci, negdje
na moru, na nekom brodu, u nekoj lučkoj krčmi, u nekom naplaćenom zagrljaju
neke lučke dame... Ima li ih tamo gdje danas živi Dario Dž.? Uostalom, da danas
piscu poturiš njegovu davno objavljenu rečenicu, možda se ne bi ni sjetio da je
njegova.
Kao u onom filmu... zvao se Noć? Žena i muškarac izlaze iz kuće nakon duge i puste noći koja ih
je učinila strancima. Sjede na travnjaku. Sviće. Ona iz torbice vadi neko staro
pismo. Čita ga glasno. Naglašava svaku rečenicu. Ljubavne izjave, riječi
nježnosti, predane zakletve, prizivanje vječnosti... Kad sklopi pismo, vrati ga
u torbicu i pogleda upitno muškarca. On pita:
– Ko ti je to pisao?
– Ti!
Darijevo »negdje u svijetu« je sad Amerika. Svako ima
svoju muku, makar i nije u opkoljenom gradu. Ali, ne mora misliti o šibicama i
svijećama. Može uključiti deset sijalica i od sobe načiniti blještavu
operacionu salu bez mutnih uglova koji nagrizaju prostor i u njima se gnijezde
mučna pitanja. Cigarete pripaljuje upaljačem. Prvu jutanju upaljačem, a onda
tokom dana cigaretu od cigaretu. Kad potroši upaljač ili ga izgubi, kupi drugi.
Može svaki put izabrati novu boju i oznaku. A nama je ostavio sve mornarske
duše. Svu njihovu težinu je svalio na naše umorne duše koje više ne štedi ni
san.
– Znaš li Darijevu adresu u Americi?
– Kojeg Darija?
– Pisca Darija, Darija pisca.
– Pisca? Ne znam. Što će ti?
– Onako.
4.
Jutros sam u limenu kutiju odložila samo tri
palidrvca. Sva tri smrde na opuške. U kutiji ima još slobodnog prostora. Kad je
prebacujem iz ruke u ruku, iz nje dopiru vedri zvuci, zvuci sićušnih duša koje
se kližu i lako sudaraju. Uživaju u gubitku težine. Dječak je, kad me je juče
vidio kako se igram kutijom, rekao:
– Sad si ti dijete. Imaš zvečku. Baš ružnu zvečku
imaš.
Sad moram imati i drugu kutiju. Dok ne nađem bolju,
poslužit će ispražnjena kutija u kojoj su nekad bila duga, debela palidrvca sa
žutim fosfornim glavicama. Piše: Budapest. Bila sam jednom u tom gradu ali se
građevine sa slike ne sjećam. Nije ružna. Ali zbog nje ne bi vrijedilo ponovo
putovati u taj grad.
Ova će se kutija uskoro raspasti. Već je iskrzana po
ivicama. Za sada, u njoj počiva parafinska kuglica.
On ih, dok sjedimo uz svijeću, napravi po tri ili
četiri tokom jedne večeri. Prstima prihvati parafin koji curi. Mora da mu tada
prija vreli dodir, nedovoljan da opeče, a sasvim dovoljan da prohladnu sobu
učini prisnijom. Dio parafina sklizne na tanjirić. Od onog što preostane između
prstiju, on jagodicama palca i kažiprsta oblikuje kuglicu. Napola oblikovanu je
spusti na dlan i valja kažiprstom druge ruke. Uzme moju ruku, prihvati je u
zglobu, na dlan mi spusti kuglicu, već sasvim ohlađenu i glatku. U njoj nije
preostala čak ni kratkotrajno primljena toplina njegovog dlana.
Kuglicu na mom dlanu opet dodiruje kažiprstom. Osim
lakog golicanja parafinske kuglice, sad osjećam i dodir jagodice njegovog
prsta. Ujutro pokupim parafinske kuglice sa stolića i odložim ih u teglu na
čijoj naljepnici piše Kompot švetsky.
Ispod prve riječi su nacrtane dvije modre šljive. Kad skupim mnogo kuglica,
pretopim ih u usku svijeću.
Jutros sam, međutim, parafinsku kuglicu, jednu,
odložila u onu kutiju na kojoj piše Budapest. Desilo se!
Ništa naročito nije prethodilo. Dan nije bio naročit.
On je stigao kasno. Bez znakova naročitog umora. Već je ona gluha opna bila u
sobi. Oko ponoći je uzeo cigaretu iz poluprazne kutije, prinio je ustima i prije
nego je usne odvojio jednu od druge, učinio je grimasu koju ljudi prave kad ih
svrbi nos, a ruke su im zauzete. Donju vilicu pokrenu ka gore i usne krenu ka
vršku nosa. Gornja usna, smiješno napućena, dodirne nos. Ništa naročito.
Ne sjećam se niti jedne filmske slike sa glumcem koji
to radi prije nego nekoga ubije.
Desnom je rukom posegnuo za svijećom. Podigao ju je
zajedno sa tanjirićem za koji je prionula širokom parafinskom stopom. Na
tanjiriću je slika rokoko dame, u tri boje. Sivo, ljubičasto, zlatno. Dama
sjedi u ljuljački i dugi je luk dijeli od kavalira koji ju je, valjda, odgurnuo
pa sad čeka da mu se vrati. Parafinska stopa krije dio slike. Ne nazire se dio
daminog lica. Vidi se perika, komično ukovrčana. I damine noge. Obojene su u
ljubičasto i sivo. Stopala su odmaknuta jedno od drugog i na njima se kočopere
uske cipelice. Zlatne cipelice rokoko dame. Kad je slika sasvim otkrivena i u
sobu dopire dnevna svijetlost sve djeluje nekako drukčije. Lišeno boje i
događaja.
Svijeća u njegovoj ruci je prinesena vršku cigarete.
Niz tanko stablo slio se parafinski mlaz iz udubljenja koje okružuje fitilj.
Pokrio je daminu lijevu nogu. Neko se vrijeme ispod prozirne parafinske barice
nazirala, sve dok se ona nije ohladila, ukrutila i postala neprozirna zakrpa.
Zabavljena daminom nogom zaboravila sam mornara koji je stajao na palubi broda
na putu sa jednog na drugi kontinent. Širokim je palcem natiskivao duhan u
lulu. Okrenuo je leđa vjetru. Kresnuo šibicu? Prinio ju je luli. I pao. Kao
pokošen. Kao kad igrač pionom kvrcne drugog igrača i ovaj mu više ne stoji na
putu.
5.
On puši. Tri dana i dvije noći je bio odsutan. U
opkoljenom gradu muškarci imaju obaveza zbog kojih mnogo izbivaju iz kuće. Da
li da mu kažem da je noć prije posljednjeg izbivanja ubio jednog mornara? Reći
ću mu. Sutradan ću mu reći:
– Ispruži ruke. Dlanovima prema gore.
Spustit ću mu na lijevi dlan limenu kutiju, na desni
kutiju u kojoj su nekad bila duga palidrvca. Odmaknut ću se i reći:
– To su duše koje si poštedio i jedna koju nisi.
Hoće li osjetiti njihovu različitu težinu?
Bože, kako u ovim džinovskim paramecijumima, u
njihovim gluhim opnama, riječi i igre stiču težinu koju jutrom treba
zaboraviti.
– Daj mi cigaretu!
– Od kada pušiš?
– Od večeras... eto.
Lako potresa kutiju i iz nje klizi jedna cigareta.
Prihvatam je prstima desne ruke, lijevom podižem svijeću i tanjurić. Parafinski
mlaz curi niz usko stablo i u trenu nestaje i druga noga rokoko dame. Viri tek
vrh jedne cipelice, ne veći od uboda iglom.
Dama je sasvim zagušena parafinskom stopom. Uostalom,
i njen smiješni klavalir koji je čeka da mu se u luku, na ljuljački vrati...
Evo je nestao. Njihova koketna igra pritisnuta je sada krutom parafinskom
stopom.
Sad smo spokojni. Bar koji trenutak. Nevješto udišem
duhanski dim i kašljucam. Nema više mornara čiji životi i duše zavise od naših
sitnih postupaka i odluka, umora i zaborava. Nema kavalira i dama čija je igra
u našim rukama. Nas dvoje sami, iščekujemo san. Danas su opet ginuli ljudi u
opkoljenom gradu. Možda njihova imena i slike u osmrtnicama, jednom nahrane
neku buduću priču. Kao parafin koji oblikuješ u kuglicu pa je ohlađenu spustiš
na nečiji otkriveni dlan.
Neću bacati one dvije kutije. Neću ih isprazniti.
Ostavit ću ih negdje, u nekom od mračnih kutova koji nagrizaju četvrtasti oblik
sobe. Hoću li jednom, kad sve opet bude blještavo osvijetljeno, na njih naići?
Hoću li upitati:
– Ko je ovo ovdje ostavio?
Hoću li znati reći:
–
Ja!
