 |
| Primorsko groblje, ilustracija Rejmon Moreti |
Primorsko groblje, Pol Valeri
(Pindar, Treća Pitijska oda)
I
Taj miran krov, gdje golubice hodaju
među borovima drhti, među grobovima;
Tu podne pravedno od plama slaže
more, more, vazda iznova!
O nagrade nakon misli jedne
dug pogled na taj mir bogova!
II
Kako čist napor tankih zraka izjeda
mnoge dijamante nevidljive pjene,
a mir se izgleda začinje!
Dok nad ponorom sunce spi,
čista djela uzroka vječna,
Vrijeme iskri, a San je znanje.
III
Trajno blago, Minervin hram prosti,
gromada spokojstva, vidljiva pričuva,
ponosita voda, Oko što u tebi prikriva
toliko snova pod veo plameni,
o tišino moja!...Zdanje u duši,
no vrh zlatan s bezbroj crepova, Krove!
IV
Hrame Vremena, kojeg uzdah sažimlje,
već vičan čistom se vrhu penjem
okružen sav mojim pogledom morskim;
I kao bogovima moja žrtva prava,
svjetlucanje spokojno prosipa
nad površjem najdublji prezir.
V
Kao plod što utapa se u slasti,
kako u nasladu svoju odsutnost mijenja
usred usta, gdje mu oblik gine,
upijam ovdje dim svoj budući,
a nebo pjeva dogorjeloj duši
pretvaranje obala u šumor.
VI
Nebo krasno, nebo istinsko, gledaj me, mijenjam se!
Nakon sve gordosti, nakon bdijenja
neobična, ali tako moći puna,
predajem se prostoru sjajnom,
po kućama mrtvih moja sjena kroči
kroteći me blagom kretnjom svojom.
VII
S dušom izloženom buktinjama podnevna sunca,
podnosim te, divna pravdo
svjetlosti s oružjem bez milosti!
Vraćam te čistu tvojemu počelu.
Pogledaj se!...Ali odvratiti svjetlosti
pretpostavlja sumornu polovicu sjene.
VIII
O samo za mene, u meni, zbog mene,
pokraj srca, na vrelima poeme,
između praznine i čistog zbivanja,
čekam odjek svoje unutarnje veličine,
gorku, noćnu, i zvučnu nakapnicu,
što u duši svagda budući jaz odzvanja!
IX
Znaš li, lažni sužnju, uhvaćen u krošnje,
zaljeve grizući te rešetke trošne,
na mojim vjeđama zatvorenim, tajne mutne,
čije me tijelo vodi svojem umornom kraju,
čije me čelo vuče zemlji gdje kosti spavaju?
Tu mi iskra misli na odsutne moje.
X
Zatvoren, posvećen, pun vatre bez tvari,
fragment zemlje svjetlosti ponuđen,
volim taj kraj, buktinjama svladan,
satkan od zlata, drveća i kamenja,
gdje toliko mramora treperi nad sjenama:
tu mi more vjerno na grobovima spi!
XI
Pseto sjajno, odagnaj idolopoklonika!
Kako osamljen, s osmjehom pastira,
dok tu dugo čuvam ovce tajanstvene,
bijelo stado smirenih grobnica,
otjeraj jata mudrih golubica,
zaludne snove, anđele radoznale.
XII
Ovdje došla, budućnost je lijenost.
Kukac sjajni grebe sasušenost;
Sve je sprženo, mrtvo, u zraku
nekoj okrutnoj suštini darovano…
Život je ogroman, pijan od odsutnosti,
gorčina je slatka, a duh sjajan.
XIII
Mrtve dobro krije zemlja ova
što ih grije i otajstvo im čuva:
Podne u visini, Podne nepomično,
Dobro samo sebi, sebe misli,
puna glavo i savršena dijademo,
u tebi sam potajna mijena.
XIV
Imaš samo mene za sve strepnje svoje!
Moje dvojbe, pokajanja, zebnje
greška su tvojeg golemog dijamanta!...
U noći što sva od mramora je teška,
čudan svijet u korijenju stabala
polagano već za te radi.
XV
Svi su potopljeni u odsutnost čvrstu,
crvena glina ispi bijelu vrstu,
dar života prešao je u drveće!
Gdje su mrtvih rečenice prisne,
gdje njihova umjetnost, duša jedinstvena?
Gdje su suze tekle larva niti plete.
XVI
Vriskav hihot cura golicanih,
oči, zubi, vjeđe vlažne,
ljupke dojke što se s vatrom igraju,
krv što sja navrh usna što se daju,
zadnji darovi, prsti što ih brane,
sve pod zemlju ide, igri se vraća!
XVII
A ti, velika dušo, nadaš li se snu
bez onih boja varke,
što oku puti pripremaju tu valovi i zlato?
Hoćeš li pjevati kad budeš maglovita?
Hajde! Sve bježi! Prisutnost je moja šupljikava,
i sveto se nestrpljenje također gasi!
XVIII
Besmrtnosti mršava crna i zlatna,
tješiteljice grozno ovjenčana,
što od smrti načiniš majčinsko naručje,
laži lijepa i himbo smjerna!
Tko ih ne poznaje, i tko ih ne odbija
tu praznu lubanju i smijeh vječni!
XIX
Očevi duboki, glave puste,
pod teretom tolikih lopata
vi ste zemlja i stapate nam stope,
a pravi crv, glodar nepobitni,
što je za vas usnule ispod ploča,
živeći od života, ne ostavlja me!
XX
Ljubav, možda, ili mržnja u meni?
Tako mi je blizu zub skriveni
da mu je svaki naziv prikladan!
Svejedno! On sanja, vidi, dira!
Moja mu put godi, sve do grobnog mira
živom ću ovom pripadati!
XXI
Zenon! Okrutni Zenon! Zenon iz Eleje!
Probi li me tom krilatom strijelom
koja trepti, leti i ne leti!
Njezin me zvuk porađa, a strijela ubija!
Ah! Sunce…Kakva sjena kornjače
za dušu, Ahile brzi nepokretni!
XXII
Ne, ne!...Ustanite! U eru što slijedi!
Razbij, tijelo moje, taj lik zamišljeni!
Pijte, prsa moja, rođenje vjetrova!
Svježina što s mora lagano hlapi,
vraća mi dušu…O moći slana!
Trčimo valu u prskanje, živimo.
XXIII
Da, velo more, bijesom obdareno,
krzno pantere, kabanico probušena
od tisuća i tisuća kumira sunca,
hidro savršena, pijana plavom puti,
dok grizeš svoj rep blistavi
u buci što šutnji nalikuje,
XXIV
Diže se vjetar!...Treba pokušati živjeti!
Zrak silan širi mi i sklapa knjigu,
val u prahu šiklja silno s grebena!
Poletite, listovi posve omamljeni!
Razbijte, vali! Razbijte bodrih voda
krov mirni gdje flokovi kljucaju!
Pol Valeri
prepjev s francuskog Mario Kopić
Preuzeto sa Hypomnemate
 |
| Muzej Pola Valerija u Setu |
Set. Mornarsko groblje, Antonio Tabuki
Set, primorski gradić Langdoka, na dva koraka od srednjovekovnog Monpeljea gde je Rable službovao kao lekar, i otmeno letovalište koje se ponosi plažom od najfinijeg peska dugom petnaestak kilometara. Nezaobilazno mesto u Setu je muzej posvećen Polu Valeriju, rođenom u tom gradiću. A unutar muzeja, kao mali dragulj umetnut u glavni komad nakita, „muzejčić“ posvećen drugom pesniku, šansonjeru Žoržu Brasensu, koji je takođe rođen u Setu. Jedan suživot zaista dostojan čvrste francuske demokratije: buržuj i konzervativac Valeri, fotografisan u svojim besprekornim prslucima i akademskoj odori, i buntovnik Bransens, zavrnutih rukava i s gitarom u rukama, koji je u svojim pesmama toliko ismevao buržoaziju.
Ali muzeji, gde se obavezno hoda, nisu savršena mesta za predah. „Za uzvišenije razmišljanje ili, još bolje, maštarenje, treba sedeti“, rekao je španski filozof Euhenio d’Ors, lenji esteta. Pravi predah koji preporučujem putniku u potrazi za uglom iza ugla, je na brdu iznad grada Seta, na groblju gde je sahranjen Pol Valeri i koje je odavno poznato po naslovu njegove najčuvenije poeme: Le simtijer maren1– Mornarsko groblje. Ako ste i vi lenje estete kao španski filozof, taksijem ćete stići do njega za nekoliko minuta. Ako imate jake noge, sve što treba je dobra šetnja, posle koje će vam predah biti još slađi. Prva stvar u kojoj ćete uživati je tišina: naravno grobna. Utihnuo je žamor Seta, žagor šetališta kraj mora, zvuk koraka izletnika po kaldrmi. Povremeno zvižduk sirene nekog broda (Set je i značajna trgovačka luka); ali iznad svega, pred našim očima, plavetnilo mora i prostrani horizont, ono uzvišeno i donekle pagansko „mediteranstvo“, koje je jedan od ključnih elemenata Valerijeve poezije.
Ali muzeji, gde se obavezno hoda, nisu savršena mesta za predah. „Za uzvišenije razmišljanje ili, još bolje, maštarenje, treba sedeti“, rekao je španski filozof Euhenio d’Ors, lenji esteta. Pravi predah koji preporučujem putniku u potrazi za uglom iza ugla, je na brdu iznad grada Seta, na groblju gde je sahranjen Pol Valeri i koje je odavno poznato po naslovu njegove najčuvenije poeme: Le simtijer maren1– Mornarsko groblje. Ako ste i vi lenje estete kao španski filozof, taksijem ćete stići do njega za nekoliko minuta. Ako imate jake noge, sve što treba je dobra šetnja, posle koje će vam predah biti još slađi. Prva stvar u kojoj ćete uživati je tišina: naravno grobna. Utihnuo je žamor Seta, žagor šetališta kraj mora, zvuk koraka izletnika po kaldrmi. Povremeno zvižduk sirene nekog broda (Set je i značajna trgovačka luka); ali iznad svega, pred našim očima, plavetnilo mora i prostrani horizont, ono uzvišeno i donekle pagansko „mediteranstvo“, koje je jedan od ključnih elemenata Valerijeve poezije.
Za Francuze, Pol Valeri (1871–1945) je pesnička veličina poput Malarmea, koji mu je bio mentor. Takve klasifikacije je teško praviti. Jedno je sigurno, njegovu poeziju kao da iz temelja „potresa“ nadmoć lucidnosti i razuma koja povremeno gotovo da poriče samu prirodu poezije. Uostalom, mučna „Đenovljanska noć“2 krajem devedesetih godina (Valerijeva majka je bila Italijanka), kako stoji u njegovoj biografiji, kada je odlučio da napusti „maglovitu“ poeziju u korist lucidnog filozofskog promišljanja, načinila je od njega velikog intelektualca.
Iz tog izbora napravljenog u korist „čistog“ intelekta, koji u odbacivanju emocije liči više na voluntaristički nego izvorno intelektualni, zapravo se rađa njegova posvećenost proučavanju matematike i uzorna knjižica La soare avek mesje Test,3 – Veče sa gospodinom Testom, koju je Vitorio Sereni pre mnogo godina objavio u biblioteci „Silerkije“4. izdavačke kuće Il Sađatore (uzgred rečeno: kad bi Francuzi imali pesnika kao što je Sereni, ko zna kakav bi mu muzej podigli), i čiji bi glavni lik trebalo da predstavlja čoveka koji je apsolutni gospodar svog duševnog života.
U Valerijevo doba, o velikim neurološkim proučavanjima interakcije dve hemisfere mozga, one u kojoj je pohranjena emotivna komponenta i one koja obrađuje logičke informacije (kao što su na primer Saksove i Damasijeve5 studije, ovaj potonji sa svojom Dekartovom greškom),6 moglo se samo sanjati, i razumljivo je što jedan Francuz prosvetiteljskog obrazovanja kao što je Valeri daje prednost „svetlostima“ logike. Koja se doduše kasnije pokazala nelogičnijom nego što je mislio, budući da je simpatije poklonio (premda umereno) ne baš uzornim političkim ličnostima, poput Musolinija. Srećom, 1917. godine vratio se poeziji svojom kratkom poemom Mlada parka, a onda, dvadesetih godina, poemom Mornarsko groblje.
„Taj spokojni dom, gde šetaju golubice,/ međ borovima treperi, međ grobnicama;/ vrhovno podne tu plamom pali/ more, more uvek iznova“ (tako ja prevodim Midi le juste i La mer, la mer toujours recommencée, koji se uvek prevode kao „pravedno podne“ /merriggio il giusto/ i „more koje uvek ponovo počinje“ /il mare sempre ricominciato/ što nikada nisam shvatio šta znači na italijanskom). To je početak poeme. Monotonija kosmosa, možda, ili čak „komercijalna tačnost zvezda“, kako ju je definisao Drumond de Andrade. Ili presokratovci koje je Valeri toliko voleo? Anaksimandar i njegovo večito vraćanje? Možda.
To su misli kojima se prepuštate poluzatvorenih očiju, jer je mediteranska svetlost zaslepljujuća, a pitanje nije jednostavno. Tu bi nam trebao jedan jači intelektualac, kao mesje Test, ali ko zna gde je taj u međuvremenu završio. Možda je bolje odustati, jer ionako sedite na nekom starom nadgrobnom kamenu, koji prikladno hladi vašu oznojenu zadnjicu, povetarac je svež a pogled vam se gubi u malim, uvek jednakim morskim talasima. I možda se osećate baš dobro. Što je, na kraju, i najvažnije.
1. Le cimetière marin, fr.
Iz tog izbora napravljenog u korist „čistog“ intelekta, koji u odbacivanju emocije liči više na voluntaristički nego izvorno intelektualni, zapravo se rađa njegova posvećenost proučavanju matematike i uzorna knjižica La soare avek mesje Test,3 – Veče sa gospodinom Testom, koju je Vitorio Sereni pre mnogo godina objavio u biblioteci „Silerkije“4. izdavačke kuće Il Sađatore (uzgred rečeno: kad bi Francuzi imali pesnika kao što je Sereni, ko zna kakav bi mu muzej podigli), i čiji bi glavni lik trebalo da predstavlja čoveka koji je apsolutni gospodar svog duševnog života.
U Valerijevo doba, o velikim neurološkim proučavanjima interakcije dve hemisfere mozga, one u kojoj je pohranjena emotivna komponenta i one koja obrađuje logičke informacije (kao što su na primer Saksove i Damasijeve5 studije, ovaj potonji sa svojom Dekartovom greškom),6 moglo se samo sanjati, i razumljivo je što jedan Francuz prosvetiteljskog obrazovanja kao što je Valeri daje prednost „svetlostima“ logike. Koja se doduše kasnije pokazala nelogičnijom nego što je mislio, budući da je simpatije poklonio (premda umereno) ne baš uzornim političkim ličnostima, poput Musolinija. Srećom, 1917. godine vratio se poeziji svojom kratkom poemom Mlada parka, a onda, dvadesetih godina, poemom Mornarsko groblje.
„Taj spokojni dom, gde šetaju golubice,/ međ borovima treperi, međ grobnicama;/ vrhovno podne tu plamom pali/ more, more uvek iznova“ (tako ja prevodim Midi le juste i La mer, la mer toujours recommencée, koji se uvek prevode kao „pravedno podne“ /merriggio il giusto/ i „more koje uvek ponovo počinje“ /il mare sempre ricominciato/ što nikada nisam shvatio šta znači na italijanskom). To je početak poeme. Monotonija kosmosa, možda, ili čak „komercijalna tačnost zvezda“, kako ju je definisao Drumond de Andrade. Ili presokratovci koje je Valeri toliko voleo? Anaksimandar i njegovo večito vraćanje? Možda.
To su misli kojima se prepuštate poluzatvorenih očiju, jer je mediteranska svetlost zaslepljujuća, a pitanje nije jednostavno. Tu bi nam trebao jedan jači intelektualac, kao mesje Test, ali ko zna gde je taj u međuvremenu završio. Možda je bolje odustati, jer ionako sedite na nekom starom nadgrobnom kamenu, koji prikladno hladi vašu oznojenu zadnjicu, povetarac je svež a pogled vam se gubi u malim, uvek jednakim morskim talasima. I možda se osećate baš dobro. Što je, na kraju, i najvažnije.
1. Le cimetière marin, fr.
2. Poređenje sa Paskalovom noći kada je ovaj posle jedne nesreće na putu imao
viziju koja je značajno uticala na njegovu religijsku svest
3. La soirée avec M. Teste, fr.
4. Biblioteca delle Silerchie izdavačke kuće Il Saggiatore čiji je Sereni bio urednik
(silerchia, it. – od latinskog siler, vrsta žbunaste vrbe)
5. Oliver Sacks i Antonio R. Damasio, neurolozi i istraživači u nekoliko oblasti
neurologije i neurobiologije
6. Antonio R. Damasio, Descartes’ Error. Emotion, Reason and the Human Brain, Avon
Books, New York, 1994.
Prevod Elizabet Vasiljević
Prvi izvornik: Beogradski književni časopis, godina VIII / broj 27/ jun 2012
Iz knjige: Putovanja i druga putovanja (Viaggi e altri viaggi, 2012), Paideia, Beograd
