Erotizam i ljubav, Deni de Ružmon

Tristan and Isolt (Death), Rogelio de Egusquiza

Eros, koji je za Starodrevne bio bog, postao je problem za Ovovremene. Bog je bio krilat, dražestan i drugorazredan, problem ozbiljan, složen i mučan. Sve to, međutim, vrijedi jedino za Zapad, jer ništa slična ne zapažamo u Indiji, Kini ili Africi. Kako objasniti tu činjenicu? I zašto je erotizam postao sinonimom izopačenosti, ne samo u žargonu zakona svjetovne države, već stoljećima i u očima kršćana, iskrenih i od strogih zahtjeva? Da bismo razumjeli problematičnu situaciju našeg vremena, potrebno se vratiti izvorima kršćanstva. Kršćanski je puritanizam stariji od Evanđelja: očituje se već u poslanicama sv. Pavla. I mada je upadljivo da Evanđelja, sastavljena malo kasnije, jedva sadrže njegove tragove, nedvojbeno je da su ona stoljećima čitana upravo u svjetlosti paulinske polemike s gnosticima. Gnostici su bili prvi koji su nastojali napraviti pomak od Erosa k Duhu, dajući prednost krajnjim sredstvima koja su išla od kastracije do posvećena bluda, od »communion spermatica« kod stanovitih bazilijanskih sljedbi do općeg štovanja Sophie Aeterne, Vječno ženskog, uzdizanog i iznad samog Jahve, biblijskog stvoritelja. Sveudilj napadani od Otaca prvotne Crkve sa svojih doktrinarnih stavova, surovo proganjani kasnije od etablirana kršćanstva, oni su pravim praocima tradicija koje su se raširile u katarskom krivovjerju i u mistikama Sjevera – ili, bar, u njihovu rječniku – odakle, pak, zaobilaznim putovima koji su nam znani, potječu moderno pjesništvo i roman, koji govore još samo o »profanoj« ljubavi, ne znajući više ni odakle dolazi ni kamo se zaputila.

Nepopustljivo neprijateljstvo koje suprostavlja branitelje morala i erotičke pisce i pjesnike produžava, a da oba tabora ni ne slute, dvadeset stoljeća dugu raspravu; temeljni stavovi su se polako izopačavali, u mjeri u kojoj je blijedila svijest o duhovnim orijentacijama što su ih spočetka izražavali. Podsjetimo, dakle, na te temeljne stavove i pojmove i pogledajmo da li nam usitinu omogućuju objasniti zašto su se u Europi, i samo tu, religijski moral i erotika našli u položaju trajnog sukoba, uzajamnog prezira i potpunog međusobnog isključenja. Ništa sličnog u Indiji, opetujmo to, ni u kulturama na koje je kršćanstvo tek slabo ili nikako djelovalo. Kršćanstvo je religija Ljubavi. Vjera u jednog Boga, kojeg je Stari zavjet označio kao prvobitno Biće, Stvoritelja svijeta i spasitelja Izraela, ali kojeg Novi Zavjet otkriva u srcu svakog čovjeka, posve je nove vrste: »Bog je Ljubav«, opetuje sv. Ivan. Religija rođena činom Ljubavi: »Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jednorođenog Sina…« Religija, Zakon koje je ukratko izložio sam Isus Krist, u jednoj jedinoj i jedinstvenoj zapovijedi: »Ljubi Gospodina Boga svoga i bliženjga svoga kao samoga sebe«. Religija koja od svih kreposti Ljubav stavlja na najviše mjesto: »Sada ostaje Vjera, Nada i Ljubav, to troje, ali je najveća među njima Ljubav«. I onaj tko Ljubavi ne bi imao »bio bi cimbal što zveči«, bio bi ništa po duhovnoj istini. … Erotizam izbiva na površje zapadne svijesti tek početkom XIX stoljeća. Bio je velikim otkrićem romantičara koji će, istodobno, otkriti pjesništvo trubadura i više dimenzije religioznog. Kierkegaard, Baudelaire i Wagner bijahu prvi koji su se svim svojim bićem suočili s posljedicama te revolucije. Filozofskom analizom, pjesništvom i glazbom, Alternativa, Cvjetovi zla i Tristan svjedoče o jednom temeljno novom buđenju svijesti o odnosima između čovječje ljubavi, života duše i duhovnog istraživanja. Ljubav za klasičare ne predstavlja nikakav problem ukoliko ne dolazi u sukob s moralnom dužnošću. Ne predstavlja uopće problem po sebi. Moguće je ubojstvo iz ljubomore, ili zbog povrijeđenog (društvenog) ponosa, ali ne i umrijeti od ljubavi (sama ta metafora izvrgnuta je podsmijehu). Službenim je i neosporavanim moralom ozvaničeno da razum gospodari srcem i da ga spolnost ne uznemirava (sam izraz spolni život još je posve nezamisliv). Porivi su razvrstani, strasti definirane, a religija kodificirana. Porivi i strasti čine »svijet«, religija je odricanje od tog »svijeta«. 

***

Ako najviša vrednota kršćanskog Zapada nije ravnodušna spoznaja već osobno žrtvovanje, i ako se žrtvovanje razlikuje od samoubojstva – tada ga priroda istinske ljubavi jedino objašnjava. »Nema veće ljubavi no što je dati život za one koje ljubiš«. Žrtvovati se za drugog, ljubljenog, znači ponajprije žrtvovati svoje ja svome istinskom ja – odrediti ga prema svojoj vokaciji. Ili još i ovo: žrtvovati se takvim kakvim jesi samome sebi takvom kakvim imaš postati po duhu. To znači dostići besmrtan oblik svog bića usred preobražavajuće »smrti samoga sebe«. Taj obrazac ljubavi i stinskog ja ustanovljuje ono naravno, uzvišeno i problemsko kršćanskog Zapada. On uvjetuje također i devijacije ljubavi te posebne oblike koji na Zapadu poprimaju stanovite bolesne sklonosti, možda sveopće, ali samo tu do te mjere specificirane da pokadšto biva nemoguće negdje drugdje prepoznati homologe. Evo dva skrajna primjera za to. Religiozni mazohizam ili mržnja prema samome sebi – Svojim dramatičnim govorom sv. Pavao govori pokadšto o mržnji prema samome sebi, obrazac koji će doslovce biti preuzet od svih duhovnjaka asketskog nagnuća, sa sve većim uživanjem. Znam dobro da je mržnja naličje ljubavi, ali kako ljubav što je željom zatravljena za onim koga ljubi može uistinu mrziti ono što njemu kao žrtvu prinosi? Nije li mazohizam moment ponovnog pada prikraćene duše, kad duh koji je poziva prestaje da je vodi u njenom uzletu k istinskom ja? Tražila je anđela. Ostala joj je nostalgija za bijegom izvan prirodnog ja. Odsada je starom čovjeku odzvonilo: ne mogavši ga ponijeti zajedno sa sobom k njegovu dobru i nadahnuti ga svojom ljubavlju, duša mu presuđuje i opružuje za zlovolju. Ali ona zna da su se zajedno uputili i da će i ona mrijeti ubije li ga. Zadovoljava se tada time da ga proklinje, da s njim postupa kao s »mrtvim tijelom« i njihovi se odnosi truju.

Većina takozvanih »seksualnih« neuroza potječe iz tog trajnog razdora – iz tog odbijanja kojeg duša suprostavlja tijelu, tijelu koje se doživljava kao znak i simbol »sužanjstva« ja. Duša je tako snivala o anđeoskom preobražaju dok je duh od nje tražio jedino da cijelo moje zemaljsko i prolazno ja preuredi već po vokaciji ljubavi. Ali onaj tko se na taj način mrzi, ne može ljubiti bližnjeg: u njemu ne može vidjeti nikoga drugog doli sebi slična – »nisko« tijelo i duša koja anđeoskom hoće biti – ne istinsko ja u njegovoj autonomnosti. Ako mu se pokadšto tijelo poželjnim učini, bit će ponukan da tu iz nagona rođenu pobudu pripiše objavi anđeoske ljubavi. Romantičarska strast nalazi tu svoje podrijetlo. Do mistike samokažnjavajuće askeze zanesene, završava ona tako što će pobrkati nagon smrti s zahtjevanjem smrti tom lažnom ja… Protiv tog nepreobražujućeg asketizma Nietzsche je, ne bez razloga, napisao: »Valja strepiti od onog tko sama sebe mrzi, jer bit ćemo žrtvom njegova gnjeva i osvete. Postarajmo se stoga da ga navedemo da sama sebe ljubi.« Puteni erotizam je druga skrajnost kojoj se predaje nadražena, mada ne i duhom preobraćena, duša – kao što je to dobro uočio Kierkegaard. Svaka istinska ljubav proistječe iz istinskog ja i upućuje se k istinskom ja drugog. Ali se može dogoditi da se na putu zaustavi, da njen uzlet k jedinstvenoj osobi ponovo padne i propadne na ravan individualno generičkog. Namamljena nagonom koji je i preko prirodnih potreba pobuđuje, ona će neizbježno ići k iscrpljivanju sebe u varljivoj množini »pustolovina bez sutrašnjice«.

Ograničavajući svoju želju na prohtjeve što ih brzo posjedovanje anestezira, duša tada ponovo pada u lance instinkta, koji je impersonalna sila par excellence, i iscrpljuje se u pokušajima izbavljenja posredstvom promjene nadražaja, pomoću neprestanog izazivanja odanosti. To je negativna sloboda koju Don Juan zahtjeva, sloboda od konvencija svagdanjeg morala – koji je već odveć »duhovan« da bi se poštovao – ali također i od poštovanja zahtjevane tajnovitosti Drugog – koji nije dostatno »duhovan« da bi ga se ljubilo.

Preveo Frano Cetinić

Izvornik: Mitovi o ljubavi, Književne novine, Beograd, 1985.