Etrurske žene vladaju svijetom sjednu u krilo tuđem
muškarcu
kao da je njihov piju i liježu kasno kraj bilo kojeg
djeca trčkaraju u grupicama nasumično zovući oče
svakog ko ima krupnije kosti i gleda mrko u daljinu
njihovi sveštenici hodaju po mesnicama i premeću
juneće džigerice
kažu da je kraj svijeta neminovan
ali još uvijek se daju umilostiviti bogovi
da potraje sve ovo
da se i dalje vrti prekrasni ringišpil pred zgradom
dok djeca ciče a putene žene se naginju kroz prozor
i svako novo proljeće jednako dražesno i u izobilju
šalje cvijeće leptire ptice i bube
koje se beslovesno raduju životu
Etrurske žene vježbaju dugo pred ogledalom u sobi
i u salama sa bijelim neonskim svjetlom
njihova tijela su gipka i zategnuta kao u mačke
na dugim vratovima nose blještavi nakit
gradom hodaju kao po modnoj pisti ne osvrćući se na to
što ih Rimljani ogovaraju
dok zaključavaju svoje žene u kuće i brane im da se pokazuju
gole i snene ili ovlaš ogrnute u komad tkanine
ispod koje grudi napinju kosmos do pucanja
i oči Rimljana preplavljuju čežnjom
koja ih goni da poruše već jednom te proklete
etrurske gradove
etrurski sveštenici mrmljaju molitve danonoćno
pomičući blijede usne
i prateći kuda lete ptice koji je bog zaspao u iznutricama
i hoće li opet niotkud doći mudro dijete da objavi
šta nam je činiti
Prvotno objavljeno u Beogradskom književnom časopisu 39-41/2015
