Samo sam jednom bio u tvojoj vili
na Karipskoj obali, stigavši tamo u društvu
duhovnika, probisvjeta i revolucionara.
Ciudad de Panama nas je pozdravio
svojim svjetlima.
Neboderi su parali oblake dok je od sunca
ostajala samo crvena mrlja.
Staro srce pjesnika
davno je ostavilo mantiju i pušku.
Takve stvari po pravilu iznevjere
one najbolje i odane.
Pričaj mi o gerili! Carlos Fonseca! vikne
i oči mu se rašire pa nastavlja:
Smrt i Carlosove naočale, izgubljene
u šumama Nikaragve, tamo je rješenje.
Svešteničke noći ostaju
u magli alkohola, odšućene između gutljaja
a mene od svega najviše zanima
Claudia iz njegovih Epigrama
kao da ne znam da žene iz stihova
treba ostaviti na oltaru nedodirljivosti.
Tamo im je dobro bez obzira da li se opraštaju
ili nikada nisu ni htjele da čuju bajke o čežnji
i spremnosti na sve jer pjesnikovo sve je
ništa, osim kad metkom osvjedoči
propast još jedne ideologije.
A pobjedu odnose ljudi žohari
grebatori kamenih prstiju
kojima ništa nije sveto, pjesnik mi tiho govori
dok namješta svoju beretku.
Avion se spušta i svjedočimo ukazanju grada
čije obrise su iscrtale njegove najviše zgrade.
Izgleda kao Miami, mislimo obojica.
To su simboli opranih para i podsjetnik
da treba otići na drugu stranu
gdje se stvari raspadaju i vazduh povezuje zidove.
Svojom drhtavom rukom mi pruža salvetu
koja je još maloprije bila ispod čaše ruma.
Na njoj je nacrtan ženski lik:
pažljivo povučeni potezi svjetla i mraka
tragovi ruma kao tragovi suza
ispod napisano Claudia (Ili si se ipak zvala Myriam).
Točkovi aviona se sjedinjuju sa pistom aerodroma.
Aplauz zaglušuje moj smijeh i nova pitanja.
Idemo do Kariba, govoriš
znam nekoga ko ima pravu kuću za nas.
Biće to dobri dani koji se više nikad neće ponoviti.
“Opasan Čovjek”, Buybook 2016.
