Bjekstvo
Dolaziš mi.
Hladna kao ova noć.
Nepomično stojiš.
Gledaš me,
a gledaš kroz mene.
Gledam te,
a gledam kroz tebe.
Očiju tvojih nema,
spojile su se sa tamom.
Dodirujem ti ruke.
Bijele su.
Smežurane kao
tvoje lice starice koje
nikada neću vidjeti.
Ledene su.
Ne osjećaš moj dodir.
Tu si, a nisi.
Nisi, a jesi.
Ne govoriš ništa.
Gradiš zidove neobjašnjive tišine.
A iz tišine vrišti istina.
Istina od koje bježim.
Progovori nešto!
Otjeraj sumnju,
obuzdaj turobne misli.
Okončaj turobne sate, dane, mjesece.
De dozvoli turbne godine.
I dalje ćutiš.
Bježim od tvoje tišine
u sjećanja na tvoj smijeh,
na naš smijeh.
Ćutiš.
Progovori, molim te, progovori!
Kaži mi ono što želim da čujem.
Slaži me.
Zagrli me.
Zagrli me jako,
slomi mi bol,
bol od kog bježim,
a koji me uvijek nađe
u golim noćima iz kojih
bježim u tvoja jutra,
naša jutra.
Razderaću crvena usta
krikom do neba,
a ti me nećeš čuti.
Suze će oprati moje lice,
a ti me nećeš vidjeti.
Pružiću ti ruke,
ti ih nećeš prigrliti.
Bježim od praznine dodira
u davne dane kad sam te
mogla zagrliti, a nisam.
Bježim.
Bježim od sebe
tražeći se u tebi.
Pa tebe tražim u meni.
Pa te tražim u svemu
i ničemu.
Bježim.
Bježim od tvoje smrti
u naš život,
još miriše na Drinu,
politru Nikšićkog,
tople sendviče,
kokice,
kakao,
bunt i prkos jedne mladosti
koja je slobodu voljela
više od života.
Ne dam te dubinama pohlepne rijeke.
Otimam te od podmuklih njenih talasa.
Ne priznajem smrt kao kraj.
Bježim od nje. Bježim od njega.
Bježim k tebi.
Ti znaš, ne postoji kraj.
Ti znaš, ja te ne ostavljam.- govori
odjek dobro poznatim intonacijama
dobro poznate stihove EKV-a.
I dalje imaš smiješan akcenat.
Volim te.
Početak i kraj
Kažeš, tišina nam je dovoljna.
Na ispucalim usnama nježan ples
neizgovorenih riječi koje se
prepliću, upliću, rađaju
jedna iz druge, ne staju
nestaju, ćute da nas ne izdaju.
Kažeš, pogled nam je dovoljan.
Pogled koji topi kockice leda u nama
i pretvara ih u jednu vodu.
Pogled kojim prodireš u mene,
kojim te doznajem.
Pogled koji pohotno skida jedan po jedan
strah sa mene, dok ne ostanem gola,
gola u tvom zagrljaju.
Kažeš zagrljaj je dovoljan.
Zagrljaj koji skitnicama pruža toplinu doma.
Zagrljaj koji kao dodirom svilenog šala
prišiva pola tvoje na moju,
i pola moje duše na tvoju,
da se raspadnu jedna na drugoj,
jer tu će ostati i kada neko od nas ode,
a otići će.
Kad-tad.
Kažeš da uvijek odlaziš.
Opraštam ti, jer ne ostajem ni ja.
A da li ti opraštaš meni?
Opraštaš li što neću ponizno
gledati u tvoja leđa dok budeš odlazio,
već ću istovremeno i ja odlaziti od tebe.
Kažeš ne znam te dovoljno.
Dovoljno za šta?
Za prepozvanje te znam previše.
A da li je nekad previše dovoljno?
Okrutnost odlaska neka kaže
sve što je tišina prećutala.
Grob
I samo znaj da me tona zemlje, korova i kamenja
što je nasuto preko tvog tijela neće zavarati.
Može zavarati druge.
One koji te nisu znali.
One koji su na osnovu tvog imena širili priče bez smisla,
Ali mene, koja sam ti najkrpunije laži vjerovala
neće zavarati tvoja najkrupnija istina.
Taj nasip zemlje, korova i kamenja
ne može zaglušiti tvoj smijeh.
Taj nasip zemlje, korova i kamenja,
ne može utišati tvoj glas.
Reklo bi se da spokojno spavaš tu
ispod nasipa zemlje, korova i kamenja,
ali prebučni su tvoji nemiri za tu tišinu,
premračan je tvoj sjaj za tu tamu.
Krv tvoja nije ispod tog nasipa jada.
Krv tvoja razlivena je nebom.
Bojiš nebo u našu omiljenu boju.
Srce tvoje ne tuče ispod tog naspia čemera.
Njegovi otkucaji čuju se iz mog srca.
Oči tvoje nisu sklopljene ispod tog nasipa tuge,
one su skrivene ispod mojih trepavica.
Da si mrtva, reći će samo oni gluvi da dodir.
Da si mrtva, reći će oni nijemi pred slobodom.
Da si mrtva, reći će drugi.
Samo ćutim na njihove riječi
i samo ćuti, neću im vjerovati.
Gnijev bogovima
Bogovi, čujte me!
Opraštam vam suše koje su uništile žetve.
Opraštam vam kiše koje su uništile usjeve.
Opraštam vam Srednji vijek.
Inkviziciju vam opraštam.
Opraštam vam Aušvic.
Opraštam vam Holokauste.
Milione gladnih, promrzlih, bolesnih,
ubijenih bez prilike da imaju djetinjstvo,
opraštam vam.
Evoluciju vam opraštam!
Opraštam vam što ste potopili Atlantidu i Titanik,
ali ne opraštam vam što ste potopili nju.
Bogovi, opraštam vam uništene svijetove raznih civilizacija,
ali ne opraštam vam što ste uništili Njen svijet.
Bogovi, opraštam vam smrti velikana da Vinčija, Ajnštajna, Betovena,
ali Njenu smrt vam ne opraštam.
Bogovi, čujte me, opraštam vam sve, ali Nju ne praštam nikome,
pa ni vama.
Moj otac
Noćni autobus, početna stanica Podgorica, cilj - Beograd. Šuštanje folije i miris sendviča napravljenih od dvije kriške svježeg hljeba, između kojih je umetnuto nekoliko tankih parčića salame; nepoznata lica putnika, svako sa svojom tugom, svojom nadom i svojim radostima. Broj sjedišta na karti smjestio me pored čovjeka srednjih godina. Pomalo u sebi negodujem što na njegovom mjestu nije neko mlađi. On njegovanim rukama, na kojima je poneka staračka pjega, drži napola pojeden sendvič, dok u ustima žvaće pozamašan zalogaj, a na prosijedoj bradi poneka je mrvica. Moje negodovanje sve više nestaje dok sve više razmišljam o tome kako je moj otac, ne tako njegovanim rukama jeo neki takav sendvič, dok je odlazio od nas i od sebe, tako nekim noćnim autobusom, koji je vozio u neku od blistavih evropskih zemalja, blistavih za svakog, osim za njega.
Gospodin do mene sve više me podsjeća na mog oca. Prijatno miriše - kao moj otac poslije kupanja, jer češće je mirisao na alkohol, (domaća loza ili pivo, Nikšićko, isključivo iz tamne flaše). Pitam se na šta bi sada mirisao kada bih mogla i željela da ga zagrlim. Pitam se, zašto nije kao svi očevi, uveče uz kokice i film pričao o tome kako je proveo dan i pridružio se našim sitnim radostima, umjesto što je od njih bježao u svoje velike tuge i snove o belim lađama. Pitam se zašto mi nikada nije pričao o svim tim umjetnicima koje je znao ili o kojima je znao. Pitam se zašto mi nikada nije pričao o Parizu ili Beču do kojih je kao student stigao prego mangupskih finti. Pitam se... Gospodin do mene sada spava prekrštnih ruku na stomaku, glava mu je zabačena k sjedištu. Često sam gledala oca u tom položaju, doduše pijanog, lica zajapurenog od jeftinog alkohola. Pitam se, dok pokušavam da se sjetim nekog našeg zagrljaja, zašto je ta tamna flaša Nikšićkog bila zanimljivija od bratovih, sestrinih i mojih prehlada, petica, jedinica, takmičenja, nastupa, uspjeha, padova, klempavih simpatija, neopravdanih časova, prijemnog ispita, matura, upisa na fakultet. Pitam se zašto se uopšte pitam. Čemu? Kada ga sljedeći put budem vidjela ništa od toga neće biti važno, jer će biti odveć davno.
Tada ću biti diplomirana književnica, ako me posluže ambicije možda i na master studijama, možda čak nečija supruga ili majka, a kada me posljednji put vidio bila sam zanesena maturantkinja. Kada ga sljedeći put budem vidjela govoriće o tome kako vrijeme leti, kao da je juče bilo kada je pucao iz puške, po starom narodnom običaju, ali da objavi rođenje treće ćerke. Govoriće, možda, o tome kako me je odveo na bilijar, (ako se uopšte sjeća toga) ili kako me odveo na upis u Osnovnu školu i promašio njenu adresu. Ne znam o čemu bi još govorio i da li bi imao o čemu, ali znam da bih ja imala o čemu da ćutim - o onome šta ćutim sve godine bez njega, čak i kada je tu, o onome o čemu bih ćutala i dalje, da me redni broj na karti nije smjestio do tog čovjeka koji prokleto liči na mog oca.
I onda, dok se beogradska zora nameće, a sjećanja klize niz obraze, shvatih- krajnja stanica nije taj Beograd, niti ta blistava evropska zemlja. Cilj je oproštaj. Shvatih, od taloga jada što se šćućurio u meni, nemam ništa. Sav gnjev, bijes, razočaranost, čemu? Nije on kriv što ne umije ljepše da voli, ili samo da voli, pa kako god. Zato mu praštam. Praštam jer želim da ga nekad zagrlim rukama neuprljanim ogorčenošću, za kojima se ne vuku okovi prošlosti, jer znam koliko su teški okovi kojima je on zarobljen, kilometrima od svog doma, u tuđim stanovima, među vlažnim zidovima, pod napuklim krovovima. Sam.
Stigli smo. Gospodina, koji mi je na desetak sati pružio osjećaj prisustva mog oca, na stanici čeka ćerka, približne smo starosti, tačnije mladosti. Smiju se i grle, dugo. Poželjela sam takav zagrljaj. Prvi put priznajem. Prvi put osjećam. Prvi put sam slobodna. I srećna sam. Stranče, hvala ti.
Žal
Jedva navršenih 18 proljeća u tijelu, nije se moglo izboriti sa mnogo više jeseni u mojim očima. Te su jeseni, umjesto na kesten, mirisale na strah.
Tresla sam se kao padavičar obuzeta mišlju da ću Te izgubiti.
A sa Tobom i sebe. A sa sobom i sve.
Valjda je tako počelo.
Ne pamtim razlog.
Pamtim osjećaj.
Još ponekad zaškripi ispod kože.
Strah.
Lagala sam. Još kako.
Dubine laži obećavale su tvoj zagrljaj, znaš, naš kalupljeni zagrljaj.
Kakva budalaština bila je vjerovati im.
Ali bila sam dovoljno luda da vjerujem.
Da nas spasem bila sam spremna uraditi sve.
Osim reći istinu.
Lagala sam da mi ne smeta to što o Njoj pričaš s tolikom tugom i jezivo prijatnom sjetom.
Lagala sam da mi ne smeta što Te moje, podsjećaju na Njene oči.
Lagala sam da mi nije ništa, da tek tako ne mogu da zaspim.
Lagala sam kada sam rekla da ne mari što nisi pošao u pozorište sa mnom.
Sve vrijeme sam poprijeko posmatrala prazno mjesto do mene.
Lagala sam da ne volim slatkaste znakove pažnje, kako bih te opravdala jer nisi imao osjećaja za njih.
Lagala sam da sam jaka. Da mogu nositi i tvoj i moj bol. Leđa su se iskrivila pod teretom.
Lagala sam da ćemo poći u Barselonu kad budemo imali raspali kamionet. Nikada ga nećemo imati.
Lagala sam da nisam.
Lagala sam da neću.
Lagala sam da znam, kada bi ti slagao da me voliš.
Lagala sam.
Trebalo je da mi držiš čelo dok ne ispovraćam svoje sitne laži, a ti si pobjegao gadeći se moje iznemoglosti. Ostavio me u mojim bljuvotinama koje su se slivale tijelom, boljele, rezale negdje u središtu mene.
Bazdila sam na laži.
Glava mi je kao pijanici klonula sve više, dok prežvakane riječi isprike koje nisi želio da saslušaš nisu izgubile smisao.
Dok smisao nije izgubio mene.
Dok ja nisam izgubila sebe.
I dok mi nismo izgubili nas.
Laž, po stoti put.
Mami i obećava.
Nudi toplu postelju za mene umornu od sjećanja koja mi se podrugljivo smiju, srećna, jer te ona imaju.
Iznemogla joj se predajem dok smišljam, izmišljam razloge da ostaneš, da ostanem.
Djetinjim rukama te otimam.
Mukom te dozivam.
Lažima hranim.
Gluv si.
Prejeo si se.
Sada je borbi kraj.
Dižem bijelu zastavu.
Dim i prašina.
Krik bola.
I poneka laž da čuva jedinu istinu - našu ljubav.
Slika, gif by Florian Ruooco
