Pišem riječima koje imaju sjene a koje se ne skrivaju
i kako započnem stranicu nesanica je spali
ne riječi već ono što ih tvori i što stvarnost obuzimlje
mjesto nepostojano
patnju igru varku bitisanja u svijetu
obmanu od koje zbilja nije satvorena ali goruća munja
privida na svetkovinama zauzme mjesto
mijenom što sija iz praznine želje
i ne preostane više mjesta za pisanje jer se mjesto to samo
poništava
ne otkrivamo svijet nego ga opisujemo u toj upornoj neuhvatljivosti
Neću se više vratiti moru ali more živi u tom odsustvu
more je to ono što ga riječ navješćuje
i prelivlje se preko stranice nalik ruci
Neću više biti niti u šumi no u stranici koju pišem
nazirući joj lišće koje leluja vjetar
i neće više biti ljeta ali će sunce žuditi u pamćenju
a velika noć od pijeska doći će da nam prekrije oči
i bićemo u stanju pročitati samo ono što ne bješe napisano
Preplovio preko engleskog i španskog do Hiperboreje Radomir D. Mitrić
