****
Potkraj dana,
prije nego se zastajkivanje pretvori
u krivicu i milosrđe,
napola žive grane jabuke zacvate zid.
Tad nemam gdje,
šutim ocu, šutim majci,
zanijemim jezikom prvočulnim,
nerazumnim krugom, prizivam pad.
Imam vizije anđela što spavaju na oblacima
(što ja uopće znam o njima),
govore mi: slušaj,
u ovo doba godine, vani je već mrkli mrak,
blagoslivljaj vatru što ti donese
ruke rumenije od komadića neba-bezneba.
Provirim kroz okno,
ustuknem,
u ovoj igra nestajanja,
sve je na svome mjestu,
jedino djeca znaju
gdje bi moglo narasti sljedeće stablo.
***
Istinu ti govorim, imam brata, oca, i kći (na nebu).
Često ih vidim kako sjede za stolom usred bijele bašče.
Pričala sam ti o tome.
Svi pijemo kavu boje krvi (okus joj je sladak),
sporazumijevamo se kao bebe (tajnim jezikom gugutanja).
Trnjeni odlazi od nas.
Pratim ga pogledom sve dok nestane u maglu,
ili u njihove oči, ne znam.
Smiješno, zar ne, kako umijem pokisnuti
(kad puščano zrno zavrišti u visinu).
Priznajem ovdje nije sve tako lijepo
i brinem, možda sve umišljam,
možda će i mene netko sanjati
dok se u kuću uvlači mrak,
kao ispod vrata, koja je otac,
jednom, toliko izblanjao (jer su zapinjala od pločice)
da sad i mačka može ući.
Čula sam da postoje ljudi
koji vjeruju u sve,
(znam, znam, ti od takvih nisi)
pa čak i u to da sam jednom
letjela s kišobranom u ruci
s garaže susjede Seke.
Ni nje više nema.
Sigurno karta i pobjeđuje.
Svejedno, htjedoh ti reći,
naviknula sam bez njih.
Navikneš se na ljeto,
zimi nosiš kratke rukave,
a sunce ispruži najtoplije zrake
da ne osjećaš promrzle prste
kad ga zagrliš.
Ne moraš mi vjerovati,
nisu ni meni vjerovali kad sam rekla,
da sam zaboravila pjesmu
kojom smo dočekivali (lažnu) štafetu.
Učiteljica bi nam rekla, uberite cvijeće i čekajte,
prošao bi crveni auto
mi bi trčali za njim, mašući ….
I nemoj me pitati zašto još mašem…
***
Moj otac
ima desnu nogu kraću od lijeve
često zastane idući preko dvorišta
kaže: sad ću malo poslušati pjev ptica
i s uhom koje uz krovove trči
sve više sipa sol u usta žedna.
okrenu se tada s leđa na trbuh
tisuće mrva što ispod stola leže
meni se čini
odšepaju s burom
na kojoj njene kose raščešljava
htjela bih znati otkuda
miris toplog kruha
ulazi u moju sobu.
