Troja
Pili smo piće i završili u krevetu.
Tada je zaplovio brod mojim ustima.
Prsti su mi zapeli u okosju tvoje kratkoošišane kose.
I u zvuku oka tvog
čun je pristao - ukrcavši se
pronašla sam sve drangulije sa tvog mračnog tavana,
noževe sa drugog ostrvskog putovanja,
otrov iz podojka pokupljen bogzna otkud.
O, sav taj tvoj plijen lošeg nauma, i da, negdje,
zapravo nikada izgovorene riječi,
i upleteno uže privezano
za ovaj truli članak. Dodirni me
i brod i grad sagoriće poput
viskija salivenog niz grlo. Ili barem tako ide,
naš ljubavno-ulagivački mit, preveć barokan.
Demetra u Parizu
Neko ti može nedostajati samo kad ti je uprisutnjen.
Otok mrtvih je istovremeno i mrak i svjetlo.
Henri Miler je rekao Anais Nin da jedina prava smrt znači biti mrtav dok si još uvijek živ.
Odsutni će postati odsutni tek kad budu zaboravljeni.
Dotad, odsutnost je samo laž, oksimoron.
Stoga je potpuno nejasno što je zapravo odsutnost, ili što ju sadržava.
Ponekad želim da budem poznata još jednom, a onda razmšljam o paparacima.
Svoju samoću cijenim. Ali i plašim se biti mrtvom dok još živim.
Zaborav je neka vrsta blagoslova: Treba da bude [ ].
Da bi izbjegao život, brini o tome što si zaboravio.
A onda brini o onome što tek treba da zaboraviš.
Dovoljno sam živjela da želim da tome dođe kraj.
Kada mi nedostaje kćerka, to je tek neka vrsta primisli. Tada mi dođe iznenadno:
u jakni od crvenog baršuna, raščupane kose,
smješeći se guskama, jedući rezance,
pokazujući, plačući, Još!
Kada sam vidjela film, u mračnom središtu zime, pomislih:
Sin se nije pokušavao oprostiti od oca na samrti. Pokušavao je
reći zauvijek.
Tako mnogo osamljena, razmišljam o ljudima čije priče učim
u knjigama.
Često pomislim na baku jedne od Pikasovih ljubavnica. Njezina
unuka nije razumjela zašto je tako često išla na grobove svoje
djece i muža.
Samo pričekaj, baka rekla. Vidjećeš.
Dapače, kako je izrekla dolazi vrijeme kada, nakon što mine tvoj tren,
živiš za vanjske stvari: nebo, komad trave, miris.
Sliku, rekla bih. Sliku kojoj su boje sve i svja.
Noć gdje više ne živiš
Bješe li to poput podizanja vela
je li trava bila opasna, ta zelena trava
Jesi li mislio na svoju majku
Je li to bilo poput virusa
da li je softver treperio
i je li to bio početak
da li je bilo tako
da li je bilo hrane na benzinskoj stanici
i je li to putovanje bilo dugo
sunca bješe li tamo
ili dronova
kazne
ili uzrastanja
Bješe li to zamračenje
I da li me još uvijek stvaraš
I kakva sam bila prvog dana svog života
Postojimo li nas dvoje od početka
I je li naše vrijeme bilo vrijeme ulaska
ili kraj
Jesmo li stajali u zagrijanoj sobi
Zurismo li u sliku
Je li se snijeg činio hladnim
Nisu li nam bila crvena stopala od tog mokrog snijega
A kako smo se onda zvali
Volio si me ili sam krivo razumjela
Je li užasno
Namjeravaš li se vratiti
Čuješ li ovog svijeta tužbalicu
Hoćeš li prespavati
Poluživot
Plavi kvadar svjetlosni
u prozoru preko puta ulice
nikad ne gasne u tamu -
katode, užad, atomi
prave rubove sumračju -
putujući preko kranova i dokova
i otrovanih kreveta ostriga,
drveta bremenitih radijumom
boja što nalikuju puščanim,
crvene što dreči crveno, i mora što žutu uzdiže gore,
čas dolje -
plavi sat, čekanje.
U bolnicama
bila sam svjetlost televizora
pored straže se prokradah
stavila sam svoju ruku
preko tvog lica
na jastuk
Dolazih i dolazih preko natrijevih ulica
prolazeći zalogajnice, ministar je tromo okretao čašu,
benzinske stanice, plin, kola žustra na svjetlu.
Koliko li će dugo svijetliti?
Više od tebe. Trebao bi živjeti poput grada,
bogat i prgav u svome središtu.
U braku
Kamen na kamenu, tijelo uz tijelo u travi:
Za ovo trampismo naš samotni kompas,
namjesto nj postajući labudima, prepušteni gololedici
svjetlosti, zagrljajem osušivši jedno drugo
u milosna novopodanika. Ili u goropadnicu,
ovisno o slučaju. Što bi ti učinio?
Oslušni korake u drači,
stavi ketler za čaj i odšapući mi to.
© Meghan O'Rourke
S engleskog za Hiperboreju premostio Radomir D. Mitrić
Fotografija Sara Šac
