Ideja otkrovenja
Ne tražimo kruha od njih,
niti pehara što je vodu pretvorio u vino.
Pogledajmo u zavoj ceste
dokle doseže. Poprijeko kroz srebrnu uzmaglicu
horizonta, žena stoji na farmi.
U njezinu rukohvatu, sjaj je sjemena,
to je početak. Ona će obrađivati
zemlju, uživaće u izdašju svoda
kosmosa što je nad njom, munji
što hitnuta je u bijesu
trenutka. Čovjek nikada nije bio postojan
sem da bi prizvao opasnost. Bez ljubavi.
Jednom je postojala vojska ljudi,
što salutirala je bajonetom i bombom.
Bili su stručnjaci za diverzije, borbu prsa u prsa.
Zaustavite sat u vašim čemernim prsima.
Onaj koji govori, izaberi, izaberi.
Vratite ga u pređašnje stanje. Alarm
uključite. Kad se probudite, neka ne bude više
bola. Ogledalo je poput prozora koji gleda napolje.
Šta vama prošlost sada može izreći
što nikada prije nije bilo izrečeno? Šta
taj sat koji vam je zabranio pomicanje
unaprijed? Šta ako sat zatraži
ništa drugo nego prolaz, minute
što nenadno prolaze kroz vas, poput ćudljive strelice.
Šta ako sat nije prizvao ništa,
čak ni milost. Jednom kad se umorite od želja,
vrijeđanja ponosa, ponovo ste uključili sat.
Ljubav
Proganja me to koliko naše majke zapravo ne znaju.
Kako republika pada zbog zakulisnih dogovora,
tajni pod stepeništem. Moja majka ne zna da spavam
sa čovjekom mračnijim od mene, da nemamo nazvanja
tome kako istinski pristupamo našim tijelima.
Ni to šta da radimo s njima. Drugi me posjeduje.
Bez njega percepcija mene ne postoji.
Majka uzima sada svoje makaze i sječe
žive škampe. Kada sam bila dijete ljuštila je
svako isprano zrno grožđa do njegove mesnate
suštine. Stavljala bi ih na tanjir na jednu sjajnu
gomilicu, obesjemenjene, pred mene. Kako sam sisala i krvarila
plod svih tih sokova, hipnotisana ispred zujanja
televizora u svakoj verziji sebe iz djetinjstva. Ja sam joj
kćerka. To je sigurno. Spavam sa čovjekom
mračnijim od mene i možda je ova moja pjesma
stvarna republika, moj izgled je moj izgled, ili je ukraden
od moje majke i visi tako nada mnom? Ako sam bila san
moglo bi se reći da je moja figura bila niska treperavih svjetala
sačinjena od zuba i čuvstava raspletenih poput ćilima
u uzanoj rijeci drugoga života. Da li je istina bitnija
kad je okrenuta nagore ili nadolje?
Odgovor ovome čini sve razlike.
Boja
Gore ispred sve je bijelo. Snježna životinjo
trčim ti za leđa. Ne uspjedoh da ti kažem
kako sam bila gladna sve ovo vrijeme, da ti kažem
kako sam tragala za tobom, kao za mesom,
ili vodom. Čitavoga života sam se udaljavala
od sebe. Kao da je tebespoznanje vodilo utapanju.
Kao da me je tebenalaženje odvelo daleko
od onoga što je stvarno. Bijah sudbini prepuštena dugo
dok su me niti vremena vodile izvan
i iza zamišljenog okvira. Odvezala sam se,
vrat svoj i ruke. Nisam znala da me
je toliko boljelo. Nisam znala
da postoji sila koja me gura dolje
ka tlu stjenovitom, uljuljkivajući me u san.
Ti si taj koji bježi, ti si taj koji teži
oslobođenju. Razumijem tvoj začuđujući
juriš u slobodu, u vjetru otuđenja,
u mrazu i oluji, orhideje se povijaju
odlazeći izvan bola. Put se širi
u slavu. Put nestaje.
Preslovosložio za Hiperboreju Radomir D. Mitrić
Fotografija: Danijel Dorsa
