BEZ NAROČITOG RAZLOGA
Ovih sam dana posebno ranjiva. Bez naročitog razloga. Rasplače me svaka sitnica, tužan film ili sjetna muzika. Tih dana je najbolje ostati kod kuće, u svom bunkeru u kome ništa i niko ne može da ti naudi. Ne znam šta mi je bilo da prekršim ovo pravilo i izađem u šetnju. Do parka sam stigla brzo, nigdje se ne zaustavljajući, čak ni ispred izloga butika. Imala sam osjećaj da ću početi da cmizdrim ako vidim još jednu predivnu haljinu koju ne mogu da si priuštim. I baš kada sam sjela na klupu i počela da opuštam nategnute nerve, da uživam u zelenilu i nadglašavanju ptica, desilo se nešto zbog čega sam ridala naredna dva sata. Dječak, star ne više od četiri godine (po mojoj neukoj procjeni), otrgnuo se od majke i potrčao prema golubovima koje je hranio penzioner na klupi nedaleko od one na kojoj sam sjedila. Majka, mršava i neugledna, spotakla se i pala. I kao da nije imala snage da se podigne, vikala je za njim: Nemoj da trčiš! Izgladnićeš!!
Berislav Blagojević