SVI ČEKAJU NOBELA
Mora da je ta Nobelova nagrada doista nešto značajno i veliko čim se pisci, bilo da su genijalci ili budale, lako “napaljuju” na te fore, žive i pišu u iščekivanju Nobelova zgoditka u nekom izvlačenju te književne lutrije, imali srećku ili ne, bilo za takvo što realne osnove ili ne. Čak i slavni pisci koji su već sve imali u svome književnom kraljevstvu, sve osim te krune, maštali su o Nobelu i nadali se da će ih to odličje zadesiti, makar u posljednjem času, na samrtnoj postelji. Što je tako privlačno, fatalno privlačno, kod gospon Nobela, da bi neki pisci gubili otmjenost i pamet žudeći za njegovom medaljom kao da su natjecatelji u nekoj književnoj utrci. Pa nije književnost vrh koji se osvaja da bi se stari pisci pentrali gore, nego samo “njiva koja se obrađuje”, što bi rekao Gombrowicz, ili “klesarski posao na vlastitoj grobnici”, kako je pjevao E. Pound.
Na vijest da je dobio Nobelovu nagradu, mađarski pisac Imre Kertész uzviknuo je: “Ah, konačno ću odahnuti s financijskim problemima.” O, kako sam ga dobro razumio - kakav zgoditak, kakva premija za siromašnog autora, ali što s piscima koji nisu kuburili s financijama, a bili su tako opsjednuti da im se glave okrune na Dvoru u Stockholmu, iako je ta kruna slavnija po onima što su ostali bez nje. Potpuno je razumljivo kad na krunidbu pozovu malo poznatog autora, jer njemu iznenada skače cijena i slava, postaje utjecajan, a u svome selu bogme i uglednik, makar su ga do jučer držali smušenjakom, ali ako je neki pisac sve to imao, za kog bi se vraga onda potucao zimi po Stockholmu. Ta je laskava titula jača od bilo kojeg principa, ona godi taštini, ona je kamata za tolike uloge u književnu banku, posljednji lovorov vijenac nakon kojega više nema nagrađivanja, osim možda počasti, te kakvih zgodnih titulica počasnog građanina, ponajprije u zavičaju, ili počasnog doktorata na nekom sveučilištu. Ta magična riječ nobelovac ima specifičnu težinu kad se želi potkrijepiti neka tvrdnja, kad se poziva na autoritet, kad se ističe snaga činjenica. Ta riječ nešto ovjerava, to je žig na papiru naše argumentacije. Po svoj prilici toj se čaroliji ne može odoljeti, pa se ne treba čuditi što je u njezinu stogodišnjem postojanju samo jedan pisac odbio tu počast. Bio je to Jean-Paul Sartre, dobitnik nagrade 1964. godine. Slavni filmski redatelj Luis Buñuel tada je izjavio kako je “ta divna Sartreova gesta sablaznila provincijskog buržuja”.
Nobelova je nagrada institucija koja ima “neki zagonetni impuls”, kako veli Czesaw Miosz, a slavu je stjecala promašajima i pogreškama koliko pogodcima i otkrićima. Nagrada je mnogo puta bila pravedna, premda podatak da je netko nobelovac ne znači mi gotovo ništa, pa ipak mi je Nobelov komitet priuštio zadovoljstvo barem onda kad je nagradu dodijelio skitnici, čovjeku “izoliranom od domovine”, Josifu Brodskom. U svojoj besjedi pjesnik je rekao da nije toliko fasciniran onima koji su prije njega stajali na tome tronu, koliko onima koje je ta čast mimoišla. Spomenuo je Osipa Mandeljštama, Marinu Cvetajevu, Anu Ahmatovu, Wystana Audena, te dobitnika četiri Pulitzerove nagrade Roberta Frosta. Zažalio je što takvi pisci nisu kročili u tu dvoranu, a potom je primio nagradu. I doista, što bi se neki sadašnji dobitnik osvrtao na promašaje žirija u prošlosti, kad se to više ne može popraviti. A uza sve, nijedan laureat nije blesav da pomisli kako je njegova nagrada upravo novi promašaj. Jedino, ako je baš do daske samoironičan, mogao bi reći: od svih promašaja Nobelova komiteta, ovaj sa mnom je najmanji, premda bi takvo što zazvučalo samo kao oholost i hvalisanje. Čak i oni pisci koji su imali smisla za ironiju i samoironiju, koji su savršeno sjenčali svoje mnogobrojne likove ironijskim crtama, u tim razgovorima oko Nobelove nagrade postajali bi ozbiljni i dosadni, ako ne i pogodni za svakovrsna podbadanja, jer nisu bili sposobni šaliti se ili parodirati tako uzvišene stvari kao što je Nobel Prize.
Postoji termin “prekomjerna razvijenost željâ”, valjda iz rječnika psihologije, sa sklonošću da se pretoči u opsesivnost, a život, kakav je već, ima prirodnu sposobnost da “prekomjerne želje” neutralizira, pokatkad zbijajući šale i druge lakrdije na račun osoba takvog tipa. Thomas Mann je, primjerice, patio od “prekomjerno razvijene želje” za Nobelom, što su njegovi suvremenici, neskloni mu književni kritičari i novinari, koristili za ismijavanje velikog pisca. Išli su toliko daleko da su mu jednom poslali obavijest, dakako s krivotvorenim memorandumom i žigom Nobelova komiteta, da je dobio nagradu, a odmah potom stigle su ponude najboljih krojača za šivanje fraka. Pisac je nasjeo i za bliske prijatelje u tu čast priredio gozbu. Takve je obavijesti dobivao i nakon te obmane, ali je postao oprezan. A onda mu je 1929. godine doista pripalo to “zgodno malo odlikovanjce”, kako je pisao njegov sin Klaus Mann u svojoj autobiografskoj prozi. “Štampa nas je već godinama zavitlavala na temu Nobelove nagrade”, veli Klaus Mann, “a kada se odavno najavljivani događaj napokon zbio, otac je samo podigao obrve: ‘Je li ovaj put ozbiljno?’”.
Pisac s najdužim stažem u predvorju Nobelova komiteta, profesionalni kandidat, bio je Jorge Luis Borges, slijepi meštar koji je obilježio književnost XX. stoljeća i čudesnim “eruditnim referencama” pomaknuo granice pripovijedanja. Čekao je tu nagradu najmanje tridesetak godina. Luis Buñuel veli da mu je Borges bio dosadan, jer je uvijek, kad god su se sreli, pričao o Nobelovoj nagradi. U Buñuelovim memoarima stoji kako je Borges “svoju opsesiju Nobelovom nagradom danomice vrtio u razgovorima s novinarima, tako da je bilo očito kako samo o tome sanja”. Umro je 1986. godine, bez Nobelove kolajne. Te godine nagradu je dobio Wole Soyinka. Tko to bješe?
To što skupina od osamnaest švedskih akademika, Alain Bosquet govorio je “nepoznatih akademika”, režira svake godine po jednu svjetsku književnu predstavu, s oročenom lovom iz zaklade Alfreda Nobela, zapravo postaje draž te dramaturgije, jer je posve nepredvidiva, pa će tako jedne godine nagradu dobiti talijanski komičar Dario Fo (1995.), a drugi put će među akademicima doći do svađe i razilaženja što se nisu suglasili oko nagrade slavnom američkom pjesniku i glazbeniku Bobu Dylanu. Istina, “nepoznati akademici”, Bosquet ih još naziva “nepoznati ljudi iz Stockholma”, posvađali su se i oko velikog pisca Salmana Rushdieja, još onda kada su iranski ajatolasi bacili fatvu na nj, pa je tada nekoliko akademika napustilo Komitet, kasnije su se vratili, jedino je stolac književnice Kerstin Ekman ostao prazan. Srećom, Salman Rushdie funkcionira i bez dodatka nobelovac.
Za utjehu Rushdieju, i slavni je Tolstoj više godina zaredom propadao na Nobelovu natječaju; sada je to činjenica samo za istraživače. Hajde što je izvisio za nagradu, nego je jadan “popio” takve uvrede od “nepoznatih akademika”, da bi ljubitelji te književne planine zvane Tolstoj morali tražiti ukidanje institucije s takvom tradicijom. Sada su već dostupni zapisnici i komentari sa sjednica Nobelova komiteta, u razdoblju prvih pedeset godina. Dokumenti su objavljeni u dva sveska: Nobelova nagrada za književnost - nominacije i obrazloženja - 1901 - 1950. Iz tih dokumenata vidi se da je u šeširu uvijek bilo oko desetak pisaca. Oni koji su otpadali, bili su gotovo popljuvani, pa je tako Zola ispao “pisac bez duhovnosti”, Ibsen “zagonetni negativist”, itd., dok je Tolstojeva “Kreutzerova sonata”, jedna od najljepših pripovijedaka svjetske književnosti, označena kao nekakav “negativni asketizam”, a njezin autor kao “neprijatelj kulture” koji zagovara “teorijski anarhizam”. Ali ostavimo to povjesničarima književnosti.
Zbog brljotina Nobelova komiteta i raznih ugađanja političkih, rasnih, zemljopisnih i inih, razvijala su se paralelna tumačenja kojekakvih sveznadara uvijek “bliskih izvorima”, po kojima je malo tko dobio nagradu za književnost. Lani je, primjerice, ta čast pripala Kertészu, “jer je Europu ponovno zapljusnuo val antisemitizma”; V. S. Naipaul je izmišljen kako bi se barem za neko vrijeme skinuo Rushdie s liste. Prije nekoliko godina nagrađena je Poljakinja Wislawa Szymborska, jer im je falila jedna “žena slavenske rase”. I Toni Morrison je dobila nagradu “kao obojena”; Dario Fo kao spadalo koje “ismijava Crkvu i klerikalce”; Solženjicin svojedobno kao “rušitelj komunizma”, itd. Za takve spekulacije materijal je davao Nobelov komitet. Ako tu ima zrno istine, onda su “nepoznati ljudi iz Stockholma” počesto zlorabili književnost u jeftine i banalne svrhe. Vele da je i ove godine bilo sporova i svađa oko svježe dobitnice Elfriede Jelinek, jer je po voznom redu “nepoznatih akademika” nagrada trebala otići u ruke nekome od pisaca iz arapske lige.
Uz stogodišnjicu Nobelove nagrade, 2001. godine, održana je svečana Sjednica koju je otvorio akademik i tajnik Švedske akademije Horace Engdahl sljedećim riječima: “Navršava se točno sto godina otkako Lav Tolstoj nije dobio Nobelovu nagradu za književnost.” Znači li to da su i otpadnici zapravo laureati? Ili je nepogrešiv samo jedan član žirija: vrijeme!
2001.
Mirko Kovač
