Četiri teze o jugoslovenskoj krizi, Johan Galtung

Četiri teze o jugoslovenskoj krizi, Johan Galtung



Slika: Store Norsk Leksikon




Ovdje iznosim četiri teze o jugoslovenskoj politici:

1. Politička klasa povezana sa Titovim imenom, koja je na vlasti oko četrdeset pet godina, poslije poraza sila osovine i poslije revolucije, imala je veoma čvrst program i obnovila je i izgradila zemlju do nivoa država Centralne Evrope, pa i više.

2. Tokom sedamdesetih, a naročito osamdesetih, politička klasa - kosmopolitska, tehnokratska i kompetentna, ne "komunistička" u ideološkom smislu, počela je da izlazi iz okvira socijalizma. Ciljevi koji su mogli biti postignuti u okviru socijalizma već su uveliko bili postignuti; ekonomska struktura se ubrzano mijenjala.

3. Nije postojao artikulisan alternativni program, Jugoslavija nije imala demokratsku strukturu, sa partijama (ili bar jednom opozicionom partijom), koja bi mogla bez straha da traži širu podršku za neki drugi program.

4. Od ranije je postojao alternativni nacionalni program, čak i u pro-Srpskoj i pro-Hrvatskoj verziji, ali je bio potisnut "Bratstvom i jedinstvom".

Međutim, da bi stvari počele da se događaju, nije bilo dovoljno samo izlaženje iz okvira programa (mnoge vladajuće klase uspijevaju da ostanu na vlasti i bez ikakvog programa), ta klasa morala je da bude nelegitimna. Nešto od ove nelegitimnosti dolazi u vapaju za demokratijom 1989. godine; vapaju za slobodnom tržišnom ekonomijom, u kojem se pravcu ekonomija već kretala. Ali postoji treći faktor koji se ne smije potcijeniti: opadanje i pad nesvrstanih.
Nesvrstanost je bila važan činilac jugoslovenskog identiteta, koja je služila kao posljednji zajednički imenitelj i most među jugoslovenskim narodima koji su imali vrlo divergentna usmjerenja, a u isto vrijeme - dajući Jugoslaviji primat u svijetu kao mostograditelju - jugoslovenske elite su uživale u političkim funkcijama koje bi teško mogle da imaju da je Jugoslavija bila blokovska zemlja. Postojale su takođe i vrlo jasne ekonomske prednosti u trgovini sa objema stranama. Sa završetkom hladnog rata, Jugoslavija je ostala da visi između nečega (NATO) i ničega (WTO). NATO snage, pravedno ili ne, proslavljale su pobjedu u hladnom ratu, a WTO su se raspale, dok su njegove bivše članice tvrdile da im je ugovor bio nametnut, od strane post-staljinističkih snaga, a da su same uvijek naginjale pobjedničkom Zapadu.
Jugoslavija nije imala hrabrosti da za sebe zatraži priznanje za važnu ulogu koju je odigrala u započinjanju polarizacije (već 1948), nije imala savez koji bi rasturila, (osim same sebe), što je uskoro postalo očigledno i nije mogla da tvrdi da je bila u podređenom položaju u odnosu na druge.
Politička klasa koja nema ni program, ni legitimnost, u nekoj će demokratiji popustiti pred opozicijom. Ali, postoji mogućnost da se ustukne pred istorijom, predajući se potisnutim nacionalnim programima, i tako dovede do ujedinjavanja klasa.
Ovo je dio onog što se dogodilo u Jugoslaviji. Gledajući unazad, lako se može vidjeti kako se to moglo izbjeći, upotrebljavajući posljednje tri teze o jugoslovenskoj politici:

2*. većom sposobnošću stvaranja novih programa u postojećem političkom sistemu, putem otvorene debate i frakcionaštva;

3*. demokratijom, koja obuhvata slobodu mišljenja, slobodne oblike organizovanja i partije koje bi se takmičile svojim programima za zemlju i time dopuštale narodu da odlučuje na slobodnim izborima - neoriginalna, ali dobra ideja

4*. stavljanjem nacionalizma na dnevni red – i njegovo mirno rješavanje umjesto potiskivanja
Da li je sve to moglo da funkcioniše, nikad nećemo znati; vjerovatno ne bi funkcionisalo savršeno, ali bi svakako bilo bolje od onoga što se dogodilo.

Ako se programi talože u kolektivnoj podsvijesti, gornji sloj se troši, a novog koji bi se preko njega formirao - nema, onda će sloj koji je ispod izbiti na površinu; to je suština teorije.
Ali, ko će biti nosioci tog programa, iskopanog iz prošlosti?

Ako je kosmopolitska - viša politička klasa, sloj demoralisan nedostatkom programa i nelegitimnošću, a još nema nove političke klase koja se putem uobičajenog demokratskog procesa stvaranja elita dovoljno brzo formira, onda će donji sloj diktirati političke procese i ako se nova politička klasa nedovoljno brzo formira kroz konvencionalnu demokratsku cirkulaciju procesa elitizacije, donji sloj biće u službi političkih procesa. Nacionalni programi potpuno im pogoduju; sa potisnutim nagonima, koji dobijaju prevagu nad ugušenim govorom. Oni možda nisu tako dobri na riječima, ali sa oružjem svakako jesu. Nije im potrebna komplikovana teorija da bi znali ko su im neprijatelji, a ko prijatelji. Nacionalna pripadnost govori sve što ima da se kaže. I uvijek će postojati marginalizovani intelektualci, koji će se pridružiti marginalizovanim grupama, sa starim elitama na pomoćnoj stazi.

U svoj složenosti bivše Jugoslavije, polna pripadnost je opredjeljujući faktor. Sa veoma malo izuzetaka, ubijanje vrše i nacionalističke odluke donose ljudi, dok među žrtvama (uz pojavu ogromnog broja silovanja) i pripadnicima jugoslovenskog pokreta za mir u nacionalnim okvirima ima nesrazmjerno veliki broj žena. Stiče se utisak o zemlji djece, staraca i žena, okupiranih od strane ludih srednjovječnih muškaraca, puštenih sa uzice, koji potpuno izmiču kontroli. Naravno, ovo je shema gdje god ima rata, samo što je jako izražena u bivšoj Jugoslaviji; tako da se vjerovatno pojavljuje nova linija sukoba, koju će poslije rata biti teško premostiti i zaliječiti. Herojska djela žena kao učesnika, a ne kao žrtava, je manje registrovana u medijima, koji su u rukama muškaraca i njima su namijenjeni. Ako je ratni pretežno muški, a mirovni pokret pretežno ženski, onda su mediji dio ratnog pokreta.


Johan Galtung

Filozofija i društvo, VI-1994

Sa engleskog prevela
Tatjana Milčević

Whatsapp Button works on Mobile Device only

Pretraga. Dijakritički znaci su obavezni. Nakon toga pritisnite "enter".