KRATKA ISTORIJA JEDNOG PRIJATELJSTVA
Kako je nastao crtež Rista Ratkovića
Ovo što ću vam sada ispričati, dogodilo se prije više od dvije i po decenije.[1]Jednog jesenjeg dana u Beogradu zaputio sam se Francuskom ulicom u prostorije Udruženja književnika Jugoslavije. Na uglu Francuske i ulice Braće Jugovića sreo sam pisca Dušana Matića. Matić je bio u društvu sa jednim omanjim i prilično neuglednim čovjekom. Toga čovjeka nikada ranije nijesam vidio.
Upitah se sa Matićem i on mi predstavi nepoznatog čovjeka. Reče: ’’Ovo je moj prijatelj Risto Ratković, književnik’’.
Ja sam već ranije čitao Ratkovićev roman ’’Nevidbog’’, njegove putopise koji su mi se izuzetno dopali, njegove lirske zapise i pjesme. Znači pisac koji je prvi napisao roman u Crnoj Gori nije mi bio nepoznat.
Ipak, nekako sam ga drukčije zamišljao. Ne znam danas kako, ali svakako drukčije.
Nijesam pretpostavljao da je nizak rastom, naročito u odnosu na veoma visokog i vitkog Matića. Nijesam vjerovao da je tako skroman, nemarno, skoro sirotinjski obučen. Na sebi je imao iznošen, izblijedio kaputić, okraćale neispeglane pantalone i otvorenu košulju bez kravate. Bio je slika i prilika pravog beogradskog boema. Podsjećao je na Tina Ujevića kojeg sam još kao đak u Sarajevu sretao na Baščaršiji i oko starog hotela ’’Evropa’’.
Poslije nekoliko uobičajenih riječi prilikom upoznavanja Matić mi je rekao da je upravo pošao mene da traži.
U to davno vrijeme u beogradskim ’’Književnim novinama’’, u svakom broju, izlazio je jedan razgovor sa nekim poznatim piscem. Uz te razgovore redovno bi izlazio u novinama i moj crtež tog književnika. Već sam napravio portret mnogih naših pisaca. Crtao sam Ivu Andrića, Miroslava Krležu, Milana Bogdanovića, Velibora Gligorića, Gustava Krkleca, Veljka Petrovića, Stanislava Vinavera i mnoge druge.
Matić mi tu reće da u narednom broju treba da izađe razgovor sa Ristom Ratkovićem i da bi sada trebao i njega da nacrtam.
Ja sam odmah prihvatio ponudu i dogovorio se sa sa pjesnikom Ratkovićem da se sutra prije podne nađemo u mom stanu u Vasinoj ulici br. 14. popićemo kafu i ja ću ga nacrtati.
Sutradan u podne na mojim vratima pojavio se Risto isto onako obučen kako je bio juče. Jedino toga podneva je imao veliki svežanj papira vjerovatno svojih rukopisa, pod miškom.
Pili smo kafu, pušili i dugo i srdačno razgovarali. Kad je moja dobra majka čula da je moj sagovornik iz Sandžaka i da je Bjelopoljac, silno se obradovala i odmah je počela raspitivati za svoju rodbinu koja je živjela u Sandžaku. Još više se obradovala kad je saznala da mnoge naše rođake i prijatelje poznaje i Risto Ratković. Razgovoru kraja nema!
…
U neko doba ja predložih mome novome prijatelju da pređemo na posao. Uzeo sam papir i počeo sam da crtam. Prvim crtežom nijesam bio zadovoljan, pa sam okrenuo list i ponovo zagrizao na posao. Tek treći put bio sam zadovoljan! Što je još važnije bio je zadovoljan i moj gost Risto Ratković.
Popili smo nekoliko džezava prave bosanske ’’kahve’’ i razišli se kao stari prijatelji.
Često smo se kasnije sretali u Klubu književnika uz čašicu rakije i govorili o literaturi, njegovom rodnom Sandžaku i o bijelom svijetu po kome se on u dugim godinama rata potucao i dosta zlopatio.
Dva, ili tri puta bio je moj gost na ručku i uvijek bi prije ručka nekako sramežljivo napomenuo da bi volio kada bi moja majka skuhala neko naše starinsko jelo koje bi ga podsjetilo na daleko i sretno djetinjstvo. Tako bi uvijek i bilo.
Kad sam se jedanput vratio sa jednog svog dugog putovanja saznao sam, između ostalog, da je preminuo moj dragi prijatelj, pisac, boem i divni skromni čovjek Risto Ratković, pjesnik svoga zavičaja, rodnog Sandžaka, koga je silno volio i često ga u našim dugim razgovorima pominjao.
I danas kada pišem ove redove o mom prijatelju Risti, drago mi je što je kao svjedok našeg drugovanja ostao ovaj crtež napravljen tako davno u mom stanu u Beogradu.
Zuko Džumhur
1. Bijelo Polje, septembar 1979
