Plava guska, Boris Vijan

Plava guska

I

U osamnaest kilometara poslijepodne, to jest devet minuta prije no što će sat odzvoniti dvanaest puta, pošto je išao sto dvadeset na sat i to u samokretnim kolima, Phaeton Bougre (Faeton Dobričina, op.p.) zaustavi se uz rub sjenovite ceste, povinjujući se pozivu palca usmjerenog prema naprijed, što ga je nastavljalo tijelo puno obećanja.

Anais je tek krajnja nužda natjerala da pokuša stopirati, s obzirom na to kako su rijetko kočnice tuda prolazile. Istovremena i ne manje, stvarna rijetkost cipela objašnjavala je njenu konačnu odluku.

Phaeton Bougre zvao se zapravo Olivier i otvorio joj je vrata; Jacqueline sjedne u kola (Anais je bio sam pseudonim).

- Idete li u Carcassonne? - upita ona sirenskim glasom.

- Baš tamo - odvrati Oliver - ali kojom cestom treba krenuti kad se izade iz Rouena?

Bili su doista blizu Le Havrea i jurili prema Parizu. - Pokazat ću vam - odgovori Jacqueline.

Tri kilometra kasnije, Olivier, po prirodi sramežljiv, ponovno zaustavi faeton i, naoružan francuskim ključem, spusti se na lijevi blatobran da bi ispravio ugao pod kojim je bio retrovizor.

Tako će sa svog mjesta, ako okrene glavu nalijevo, moći vidjeti tri četvrtine, što je svakako bolje nego ništa, djevojke što mu je sjedila zdesna, sa zlobnim osmijehom na usnama, u Olivierovim očima, jednostavno s osmijehom na usnama.

Straga su sjedili samo Major i pas, i dva kovčega. Major je spavao, a dva kovčega nisu imala ni to zadovoljstvo da psu dosađuju, jer je sjedio predaleko.

Oliver spremi francuski ključ u metalni kovčežić pod poklopac automobila, ponovne se smjesti za volan i pokrenu kola.

Žudio je za ovim praznicima još od kraja predhodnih, kao i svi ljudi koji mnogo rade. Već se jedanaest mjeseci spremao na taj, svima toliko drag trenutak - pogotovo ako čovjek putuje vlakom - bijega u bistro jutro prema sprženim samotinjama tropske Auvergne, koja se pruža do Aude i gasi tek u sumrak. Stalno mu se vraćalo u misli posljednje jutro u uredu, napor da stavi po jednu nogu sa svake strane telefona i da baci u košaru tek pristiglu odgovarajuću košulju, lahor koji uz svileni škrgut bježi ispod

dizala, trak sunca što pleše pred njim odbijajući se o metalnu narukvicu, dok se vraća u svoj stan u ulici du Quai, krik galeba i crno-sivih golubnjaka, pomalo mlaka živost luke i prodorni miris smole u prodavonici ljekarnika Latulipea, njegova susjeda s donjeg kata.

Neki je norveški tovarni brod upravo iskrcavao pošiljku zatvorenih borova izrezanih na okrugle cjepanice, tri-četiri stope dugačke, i slika slobodnog života u kolibi od balvana na jezeru Ontario prevaljivala je prostor što su ga gladno gutale Olivierove oči. On se spotaknu o žičani konopac i nađe se u vodi punoj mazuta, ili možda bolje praznoj mazuta, pošto je mazut lakši od vode iste zapremnine, i ljetnih otpadaka.

Sve je to bilo još jučer, a stvamost je daleko nadmašivala Oliverove potajne čežnje, za volanom automobila, s Jacqueline, psom, dva kovčega i Majorom.

S Jacqueline, kojoj Oliver još nije znao ime.

II

Kad su prošli Rouen, Jacqueline pokaza Oliveru pravi put, i njen ih je dražestan pokret toliko približio da je njena smeđa kosa okrznula mladićev obraz.

Njemu se jasno zamaglio pred očima; došao je k sebi pet minuta dalje i iskoristio je to da otpusti papučicu gasa, koja se preko volje vratila nazad, jer je sa svog mjesta kroz mali otvor na podu mogla vidjeti velik dio puta.

Cesta se velikom brzinom namatala oko kotača automobila, ali usavršeni sistem proizašao iz čavlarice “Super”, u prodaji na tezgama Comptoirs Cyclistes, istog ju je časa od njih odvajao, i cesta bi u mekanim valovima pala natrag, sva rastegnuta brzim okretanjem kotača. Cestari, oduvijek odani tom nezahvalnom sportu, rezali su nožicama tako nastale periodične grbe, čija je visina rasla proporcionalno s brzinom automobila, sama uvjetujući postotak razvučenosti. Od tako dobivenog makadama, svake su se godine gradile nove ceste, i blagostanje Francuske na taj je način ravnomjerno raslo.

S obje strane ceste, stabla, čvrsto pričvršćena o tlo korijenjem, koje je i bilo predviđeno u tu svrhu; nisu sudjelovala u namotavanju. Poskakivala su ipak pokatkad pri prolasku automobila, jer je Oliver skinuo ispušnu cijev, a stabla čije grane nisu doticale telefonske žice (a to je bio opći slučaj, uzevši u obzir strogo podrezivanje što su ga na zainteresiranoj strani prakticirale za to zadužene i odgovome osobe) o tome nisu mogla biti navrijeme obaviještena.

Ptičja gnijezda, koja su provalila stvar još 1898, čudom su i potreseno odolijevala.

Oblačci su nebu davali izgled neba osuta oblačićima, a upravo je to bilo na stvari. Sunce je sjalo, a vjetar je bibao zrak, osim ako to nije uzbibani zrak proizvodio vjetar, o čemu bi se moglo prilično dugo raspravljati, budući da Petit Larousse definira vjetar kao “micanje zraka” i da micanje može biti činjenica da netko nešto miče ili stanje onoga što je micano.

S vremena na vrijeme, poneki bi delfin prešao cestu, ali bila je to samo varka.

Oliver je još u retrovizoru gledao Jacquelinine tri četvrtine; srce mu se uspaljivalo više-manje smućenim željama, i sigurno bi May du Veuzit to isto tako rekao.

Drmusanje, nešto jače nego inače (jer bilo je toga), istrglo je iznenada Majora iz drijemeža. Protegnuo je ruke,.protrljao lice.dlanovima, izvukao češalj iz džepa i uredio grivu. Izvadio je stakleno oko iz odgovarajuće duplje, brižno ga, pljunuvši na njega, obrisa krajem maramice i pruži ga psu, koji odbi da se zamijeni. Vrati ga zatim na mjesto, i nagnu se ka prednjim sjedištima da bi pokrenuo razgovor, koji je dotad bio više nego štur.

- Kako se zovete? - upita.

- Jacqueline - odgovori ona malo se okrenuvši nalijevo i pokaže mu profil, što je za posljedicu imalo to da joj je Olivier u retrovizoru sad vidio čitavo lice.

Budući da mu je i posljednja četvrt pogleda bila potpuno zaokupljena novim djelićem Jacqueline, što mu ga je njen okret prema Majoru omogućio da otkrije, nije uspio navrijeme opaziti da se na cesti zatekao i činovnik čije pojavljivanje, da ga je navrijeme opazio, ne bi izazvalo izostajanje refleksa koji bi bio dovoljan da ga izbjegne, ali on više ništa nije vidio i zgazio rečenog činovnika u obliku koze.

Odbivši se od koze, udari o kameni međaš što je pokazivao pravi put do vrata mehaničarske radionice, s ciljem da vlasniku omogući da je prepozna, i zahvaljujući postignutoj brzini uđe u radionicu, ostavivši desni blatobran automobila na izgladnjelom međašu.

Vlasnik garaže preuze na sebe zadatak da popravi kola, i Oliver pomogne Jacqueline da iziđe s njegove strane, jer je desna vrata upravo skinuo mehaničar.

Sišli su zatim i Major i pas, i baciše se u potragu za restoranom opskrbljenim, po mogućnosti, barom, jer je Major bio žedan.

U prolazu su zaključili da se koza, glavni uzročnik nesreće, ponaša kao da je zdrava kao dren, budući da je od brijestovine, a dlaku joj je u bijelo obojio mehaničar, kojem je služila kao vapka. Jacqueline ju je u prolazu pomilovala, a pas se iz naklonosti pomokrio niz jednu od njenih nogu.

Jedino svratište u tom mjestu, “Tapir Couronne” (Okrunjeni tapir, op. p.), imalo je začudujući izgled. U jednom su kutu muškarci poslovali oko neke vrsti kamenog korita puna užarenog ugljevlja, i jedan od njih snažnim je udarcima čekića udarao po komadu usijanog željeza u obliku konjske potkove. Što je bilo još neobičnije, konj, s oko vrata koso obješenom platnenom zobnicom, podignute lijeve noge, čekao je na red moćnim zubima meljući crnje. Morali su priznati ono što je bilo očigledno: svratište je bilo nasuprot.

Na bijelom su im stolnjaku poslužili prazne tanjure, noževe i vilice i čaše, i sol, papar i senf u sredini, zatim ubruse i naposljetku nešto i za jelo. Major je popio čašicu roga i otišao s psom u cvijeće da probavlja ručak.

Olivier i Jacqueline ostali su sami pod grabom.

- Znate li, dakle - upita je iz neba pa u rebra - da sam i ja krenuo u Carcassonne?

- Nisam znala - odvrati Jacqueline - ali sretna sam da je tako. Pritisnut srećom, Oliver izgubi dah i stane disati kao čovjek kojeg dave, uz tu iznimku da se nije čuo smijeh krvnika, kojeg nije ni bilo.

Vrijeme mu je pomoglo da se sabere i opet je uspio svladati svoju sramežljivost. Porastao je tako za dobrih pola glave i približi lagano svoju ruku Jacquelininoj, koja je sjedila njemu nasuprot.

Ptice su pod grabom bučale kao magarci i bombardirale se mrvicama kruha i malim zelenim kamenčićima, i ta je vesela atmosfera polako opijala Oliviera.

- Hoćete li dugo ostati? - upita još.

- Namjeravam tamo provesti čitav odmor - ustvrdi Jacqueline s više nego uznemiravajućim osmijehom.

Olivier još malo pomakne ruku, a od silnog udaranja krvi u njegovim žilama lako je zadrhtalo zlaćano vino u jednoj od čaša, što je ušla u rezonanciju i odjednom prsnula.

Ponovno vrijeme potrebno da sakupi hrabrost, i već je nastavljao:

- Idete kod rođaka?

- Ne - reče Jacqueline - odsjest ću u spojenim hotelima des Albigeois i de la Gare.

Kosa joj zapravo i nije bila baš smeđa, pogotovo kad je sunce kroz nju ovako prolazilo, i sićušne pjege po rukama preplanulim od života na svježem zraku - ona sama bila je dovoljno svježa - pobuđivale su maštu, i Olivier je pocrvenio.

Zatim, zgrabivši hrabrost objema rukama, premjesti je svu u lijevu ruku i pokri desnom najbližu Jacquelininu, a nije mogao vidjeti koja je to bila, jer je sva nestala u njegovoj ogromnoj muškoj šapi.

Srce mu je snažno kucalo u grudima i on reče: Tko je? Ali shvati svoju grešku i Jacqueline nije povukla ruku.

Onda se svo cvijeće namah rascvjetalo i prekrasna melodija ispuni polje. Bio je to Major koji je pjevuckao devetu simfoniju, sa zborovima, a dolazio je da ih obavijesti da je automobil popravljen.

III

Kola, sad već iza Clermonta, jurila su izmedu dva niza električnih

stupova u punom cvatu što su namirisali zrak predivnim miomirisom ozona.

Prošavši Clermont, Olivier je brižno naciljao na Aurillac i nastavi tom putanjom. Budući da više nije morao držati upravljač, desnom je rukom opet zarobio Jacquelininu.

Major je s užitkom njuškao mirišljavi dah stubova, s psom na koljenima i nosa u vjetar. Pjevao je neki tugaljivi blues, pokušavajući u mislima izračunati koliko se dana može provesti u Carcassonni s dvadeset dva franka.

Operacija je završila dijeljenjem dvadeset dva s četiri stotine šezdeset, i od toga ga je silno zaboljela glava i postalo mu je svejedno koji je rezultat. Jednostavno je odlučio provesti mjesec dana u najboljem hotelu.

Isti vjetar koji je udarao u Majorove nosnice raspršivao je Jacquelinine uvojke i osvježavao zarumenjene sljepoočice zanesenog Oliviera. Kad bi odvojio oči od retrovizora, ugledao bi uz svoje desno stopalo ljupke Jacquelinine cipele od još živog guštera, zatvorene zlatnom kopčom da se ne čuju krikovi. Zamamna krivina njenih jantarastih listova isticala se na blijedoj koži prednjih sjedala. Valjat će promijeniti tu kožu, već u dronjcima, pošto je ona prilično često mijenjala položaj, ali Olivier nimalo nije o tome brinuo i to će mu biti draga uspomena.

Cesta se sad morala jako truditi da se izravna pod kotačima kola: pogled koji je Olivier bacio ciljajući na Aurillac po izlasku iz Clermonta bio je tako točan da ni najmanji zavoj nije dolazio u obzir. I pri najmanjoj pogrešci, volan se okretao za nekoliko stupnjeva, vraćajući je u pravi smjer pod cijenu iscrpljujućih uvrtanja. Vratila se u svoj početni položaj tek kasno u noć, uzrokovavši tako silne sudare i vidno rastegnuta.

Prvo je to bio Aurillac, zatim Rodez, i prvi brežuljci tropske Auvergne izronili su pred očima troje putnika. Na kartama je zovu Languedoc, ali geolozi tu ne mogu pogriješiti.

Iza Aurillaca, Olivier je s Jacqueline zasjeo na zadnje sjedište, jer su Major i pas preuzeli vožnju na sebe. Jednim udarcem vješto bačenog francuskog ključa Major je ponovno uspostavio prvobitni nagib retrovizora i mogao se mirno posvetiti isključivom proučavanju puta koji su upravo prešli.

Zatim su prvi brežuljci tropske Auvergne, kako je padala noć, nestali, ali su se gotovo odmah ponovno pojavili: pas je pritisnuo prekidač i upalio farove.

Na jedan sat od Carcassonne bila je tek ponoć, ali opet je bio jedan sat kad su ušli u Carcassonne.

Jacquelinina soba i Olivierova bile su rezervirane već odavno, a Major je, skupa s psom, smatrao udobnim da se uvuče u krevet jedne od služavki hotela, zatim u samu služavku, i tamo se zaustavio i zaspao sretan i na toplom. Već će sutra promijeniti sobu, htio ju je pažljivo odabrati.

IV

Slijedećeg su se jutra ponovno okupili oko okruglog stola za doručak.

Pas, sjedeći pod stolom na jednakoj udaljenosti od svakog od njih, bio je tako prvi put izbrisan, u visini; tako se mogao lako pomišljati s nogom u sredini.

Jedna Majorova odluka natjerala ga je da se ponovno pretvori u psa; kako se ta odluka sastojala u izlasku u hotelski park, on ga je slijedio uz mahanje repa i lavež, iz ljubaznosti. Major je zviždukao stomp i uglačavao monokl.

Kad su ostali sami, Jacqueline, i Olivier zaplašen smeđim stropnim slonovima, gledali su svaki na svoju stranu.

Sunce je protiv svjetla ocrtavalo Jacquelinin profil na jednom od prozora na male četvrtine; moralo ga je nekoliko puta popravljati dok nije postiglo savršenu sličnost, ali u tom je trenutku ona doista bila prekrasna.

Glatka koža obraza naglašavala je njenu veliku mladost i čajevac tena otkrivao je pored njene brončane kose Olivieru dotad nepoznatu nijansu. Svijetle Jacquelinine oči, i to je bilo sve.

Olivier se duboko u sebi naslađivao marelicom koju je maločas progutao da bi u njoj uživao u povratku, kako to radi rogata stoka. Osjećao se sve sretnijim, a to nikako ne bismo mogli objasniti kad bi zanemarili Jacqueline.

Ona gipko ustane, odgurne stolicu i pruži mu ruku.

- Dođite - reče - da prošetamo prije ručka.

U kiosku nasuprot stanice, Major je kupovao razglednice. Kupio ih je za dvadeset i jedan franak i dao dvadeset sua koji su mu preostali psu da si kupi neku poslasticu, sa svim slastima, naravno.

Major ih je ispratio pogledom jednog bezbojnog i drugog staklenog oka. Ruku pod ruku, uputili su se prema poljima.

Ona je imala haljinu od svijetle tkanine i lagane sandale s visokom potpeticom, i onu kosu, i sunce zarobljeno u njoj koje više nije moglo pobjeći.

Major je slowom zamijenio stomp što ga je još uvijek zviždukao, i udobno se smjestio na terasi kavane spojenih hotela de la Gare i des Albigeois.

Put u polja bio je, kao i ostali putevi kroz polja, lijep da čovjek njime šeta u društvu. Prvo je to bio put u pravom smislu te riječi, zatim jedna prelazna zona put-polje podijeljena na: nasip obrastao travom, podublji jarak, te nasip zasađen drvećem, i naposljetku polja sa svim željenim sastojcima: slačicom, repicom, žitom, raznim i praznim životinjama.

Bila je tu i Jacqueline i njezine duge noge i oblo poprsje naglašeno pojasom od bijele kože, i njene gole ruke, oslm dva mala puf-rukavčića spremna da polete s Olivierovim srcem obješenim o komadić aorte, dovoljno dugačak da se zaveže čvor.

Po povratku, Jacquelinina se ruka, kad ju je povukla, pojavila na Olivierovoj podlaktici, svijetla na tamnoj podlozi, ali na Jacquelininom tijelu, nikakva traga.

Možda je Olivier bio previše plah.

Stigli su na trg ispred stanice točno kad se Major digao da odnese na poštu jedanaest u tren oka načrčkanih razglednica, a ako znamo da koštaju devetnaest komad, izračunajte koliko mu ih još preostaje.

U hotelu, ručak ih je već čekao.

V

Pas je češao buhe pred Majorovom sobom, i Olivier mu je stao na

rep izlazeći iz svoje, da bi se odazvao na zov zvona za podnevni obrok. Prethodni dan - vožnja do rijeke - bio je prekrasan, ali pas se pobunio, jer se tek sad, kad je ubio buhu, stigao posvetiti Olivieru.

I Jacqueline ispružena pored vode u bijelom kupaćem kostimu, s vodom kao biseri u kosi, vodom kao blistavi celofan po nogama, rukama, i vodom jednostavno mokrom na pijesku gdje je ležala. Onda se prignu i prijateljski potapše psa po ledima, i pas mu pomirljivo velikim jezikom obliže ruku.

Ali nije joj se usudio reći one tako zbunjujuće riječi kad je čovjek sramežljiv; kasno su se zajedno vratili u hotel, samo uz jednostavno “laku noć” kao i svake večeri.

Tog joj je jutra htio reći te riječi. Onda su se Majorova vrata otvorila i Olivier se našao iza njih i Jacqueline, u bijeloj svilenoj pidžami razdrljenoj na čvrstim grudima, izašla je kroz njih, prešla hodnik, da se počešlja u svojoj sobi, da se obuče...

VI

Majorova vrata više se neće moći zatvoriti, jer su od slanog mora suza zarđale šarke...

Boris Vijan

Prevod Jadranke Vrsalović Carević