Ulomak iz zbirke „Quinta Pitanga“
Quinta Pitanga je izvorno ime brazilske umjetničke kolonije Sacatar na otoku Itaparica nasuprot Salvadora. Autorica je u toj koloniji provela dva mjeseca na rezidencijalnom programu za pisce gdje je i nastala istoimena zbirka. Sagrađeno sredinom prošlog stoljeća, imanje je od redovnica kupio američki slikar i nazvao quinta što na brazilskom portugalskom predstavlja imanje na selu i pitanga, autohtono bobičasto voće koje ga je nekoć okruživalo. Po tom ga imenu još uvijek poznaje lokalno stanovništvo.
Itaparica: prvim trajektom
Prelazili smo zaljev Todos os Santos u zoru,
Sigurno ćeš se sjetiti.
Sunce se rađalo u pukotini
Oklijevajući između dva oblaka
Prodirući poput žeravice koja progorijeva tanku tkaninu.
Nebo je mijenjalo boju
Kao neodlučna, graciozna dama
Dok se preodijeva
Senzualna
Zavodljiva
Zora bahiana
Iza kulisa
U prozračenoj hladovini velikog manga
U dnu pustog gradskog trga
Izobličenog vrućinom
Koja prži sjene rijetkih prolaznika
I ostatke sinoćnje zabave
Starac polako plete mrežu,
Oko po oko.
Jangade su pristale,
Nepomične na moru bez vjetra
I svi su se mornari razbježali po rashlađenim sobama.
Tamo gdje smo mi
Daleko od prosječnog stanovnika ovog mjesta
U besprijekorno izoliranom skrovištu od Brazila
Sve su mreže već ispletene,
Sve su ribe ulovljene i spravljene u moquecu
I sve što ovo mjesto čini onim što jest
Savršeno je u finalnoj izvedbi
O kojoj se više nema što reći.
_________________
Jangada, tradicionalni ribarski brodić s jednim jedrom
Moqueca, tradicionalno brazilsko jelo od ribe
Ilha do Medo
Danas je oseka tolika
Da Otok straha više nije otok
Već nešto sasvim blizu,
A koraljni greben oko Itaparice
Sprječava svaku mogućnost bijega.
Danas smo primorani ostati na obali
I suočiti se sa svim što smo odgađali
Nedovršenim strofama
Krnjim rečenicama
Opkoračenjima kojima smo se služili
Samo kako bi pobjegli
Iz jednog stiha u drugi
Kupujući vrijeme
I odgađajući kraj.
_____
Ilha do Medo, Otok straha, minijaturni otok u Zaljevu svih svetih na kojem nema ničeg osim jednog
groblja i šume
Večer poezije
Ustala sam rano
Sve obavila na vrijeme
Prešla drugi najveći zaljev na svijetu
U sporom trajektu prepunom ljudi
Promijenila nekoliko gradskih autobusa
Prehodala cijelu Oceansku aveniju
U potrazi za kućnim brojem 3564
Samo kako bih se uvjerila
Da večeri poezije
Čak i u Salvadoru
Posjećuje jednak broj ljudi kao i doma
Dotični je pjesnik beskonačno dugo
Namještao jačinu mikrofona
Ponavljajući besmislene fraze
Što je trajalo duže nego samo čitanje
Szymborska je bila potpuno u pravu
A danas čak i ne kiši.
_________________
Večer poezije, pjesma Wislawe Szymborske, poljske pjesnikinje i Nobelovke
Prekooceanski saudade
U sumrak, prije kiše
U osamljenom kutu plaže
Suočena s nepremostivom količinom vode
Između mog otoka i tvog
Nikad više prevaljena udaljenost
Između kontinenata koji se davno razdvojiše
Poput okruglih Platonovih ljudi
Ja sam izgubljena poput druge polovice
I usamljena poput žice berimbaa
_______________________________
Berimbao, tradicionalni brazilski instrument s jednom žicom koji se koristi u capoeiri
Maja Klarić
