La Belle Epoque, Kristijan Buržoa

La Belle Epoque, Kristijan Buržoa





La Belle Epoque



LUCIEN COUTAUD



Pripisivana općenito u našim prostorima nekom bogu, kreacija (sic) pruža zadovoljstvo mnogima koji joj daruju i ljudski element. Ali, ako bismo morali navesti ime samo jednog od onih čije težnje ona ne ostvaruje, ime Coutauda bi se u trenu našlo na vrhu pera. Tako je to: Coutaud je počeo raditi, i oni koji ga poznaju sigurni su da se on, za razliku od velikog ljenjivca, neće odmarati sedmog dana. Coutaud se nikada neće odmarati.

Štoviše, on nema potrebe da se odmara. On ni za čim ne osjeća potrebu. On sam stvara svoj vlastiti svijet određuje njegovu topografiju, začinje njegove stanovnike, omeđuje njegovo tlo. On zna da su i ostaci Sadeovog zamka dio tog svijeta, ali da su zaštićeni od pogubnog utjecaja vremena kićenim baldahinom, pod hladnim nebom kojim se, kao ruže od bijele pare, vuku očajni oblaci (u čemu griješe).

Treba li da nam slika nešto govori? Coutaud na to varavo pitanje odgovara “da” - i on nam pripovijeda. Pripovijeda o onome što bismo vidjeli iz nosiljke, u jednom zelenkastom svijetu u kojem iz građevina s crnim i uglastim otvorima izbijaju ticala nalik prstima kakva iznova srećemo oko tornja, ispred uvećanog horizonta na kojem se tu i tamo pomaljaju predstavnici flore i faune i dvije nakaze iz tih neznanih predjela. Kada slika Bretagnu, s njenim stanovnicima čiji su prirodni udovi, darvinizirani usljed oštrih utjecaja oceanskog zraka, da se izrazimo kao Buffon, ljuskavi, kao da služe za plivanje i, kažimo to jasno, riboliki, sa dubokim ormarima koji zjape na zelenoj liniji koja odvaja vode od neba, i neizostavnim jarbolom jedne fregate sa trideset sedam topova (ne vidimo ih, ali su zasigurno unutra, a gospodin du Gay Grouin, povijen sasvim u dnu, priprema se da produži nosila prije nego napadne zakašnjele Vlissingenjane. Ti tamni ormari sa hiljadama uglova i skrivenih mjesta, obloženi poput stražnjica oblim medaljonima, opsceni kao što to samo mogu biti komadi namještaja za koje nikada nismo sigumi da ne služe, ponekad, kao kreveti - ali, gdje sam to ja? Izgubio sam se... izgubio na planeti Coutauda.

Pogledajte, uzdižu se višestruka bića, iscrtana u svim smjerovima linijama sile, istačkana magičnim krugovima, blistavim mrljama iz kojih se cijedi tečnost. Eno, boja uzmiče, i ostaju prizme zatvorene u skučeni pravougaonik slobodnih stranica civilizacije Gilberta Lelya. Eno srca Cautauda, probodenog strelicama. Čelične crte, koje se križaju u oštrouglim rešetkama, vretenasti listovi, nekim čudom spojeni sa koljenima i člancima, ispune kao ležišta pod osloncem mosta, sapi za koje se pitamo kojim se to čudom ocrtavaju ispod duguljastih pokrova, mreže čini izatkane na antropomorfnim tijelima... na prvi pogled...

Dvoje vode ljubav na kristalnom kovčegu, a zavidnik položen u njemu posmatra kroz providnu ploču dovršenje svoje nesreće. I markiz, oboružan ubojitim bljeskom, na glavi dvoglavog orla, oslanja se na štap oštar kao šiljak. Žene bez bokova, struka, nalik na trougao koji jezičkom vage siječe postolje od ahata. I opet malo dalje, okruženi opasnim svjetlucanjem, zelenim i nejasnim... tako se to dešava kada se nanese bijelog na crno.

Svijet Cautauda je tu, napola previjen pred vama (jer to nije svijet koji se predaje tek tako, raširenih ruku), u njega treba uroniti, istraživati ga, uspoređivati ga - ali se svi njegovi elementi mogu međusobno povezati: to je koherentan svijet, svijet znalca. Da li se razlikuje od stvamosti? Reklo bi se, ako se dobro zagledamo, da je upravo suprotno, kao što je La Nouvelle-Orleans samo odraz New-Valoisa iz “Pylona”, u kojem se odvija Faulknerov karneval.

Cautaud radi u vlastitoj zgradi nalik na betonsku planinu, šuplju, sivu i uznemirujuću, tamo dolje blizu vrata Juga. Cautaud, čovjek sa juga, stvara svoj vlastiti svijet i ruga se onom drugom svijetu. Coutaud nema vremena za gubljenje - on slika ljude onakvim kakvi bi trebali biti, a drugima ostavlja da ih slikaju onakvim kakvi su; u svakom slučaju, njihovo današnje stanje nije zadovoljavajuće, kao što reče Guy Fawkes u predvečerje Barutne zavjere.


ERA PJESME TEK POČINJE


Dodjela Velike nagrade za pjesmu se, kao što znamo, odigrala u Deauvillu, u grozničavom raspoloženju. Ono nas je ponukalo da se “umjetnost i industrija pjesama” nađu u centru zanimanja našeg lista ove sedmice. Borisa Viana smo zadužili da napiše nešto o tome.

Mnogo se pjevalo u Deauvillu. To se dešavalo na sceni. Međutim, nasuprot tome, činilo se da publika zapomaže. Tako i treba: svakom svoje. Publika je, kažu, popljuvala žiri. Žiri se, izgleda, nije obazirao na to. Baš dobar neki žiri. Siguran u sebe, spreman da preuzme odgovornost. Žiri koji je rekao “ne” štrajku. I sve je ponovo dovedeno u red. Bar jednom to “ne” nije bilo smiješno. “Ne” su izrekli ljudi koji su dobro proučili problem. Ali, molim vas, sigurno da nikakva aluzija... Šta vi sve nećete pomisliti!

U Francuskoj se ne bavimo mnogo pjesmom, zvanično. I time je sve rečeno, tako smo nekad mislili. Ali, ta sretna vremena su prošla. Danas je pomalo mrcvarimo. Ne znam da li je bolje tako. Ali znam da se u Americi, naprimjer, pjesma koja postigne veliki uspjeh proda u jedan do dva miliona primjeraka.

U Francuskoj bi to morala biti druga “Etoile des neiges” pa da pređe sto tisuća. A Francuska ima samo četiri puta manje stanovnika od Amerike. Ali mi u Francuskoj imamo pravu sreću s dobrim radio programom, vrlo nacionalnim i vrlo francuskim, i zaista postoje slaboumnici koji kažu da bi bio grijeh ušutkati te pacere. Mnogo je bolje ušutkati pjesmu, ograničiti njeno emitiranje na valovima, i umjesto pjesme, dati priliku “usmjerenjacima” u potrazi za auditorijem ili ekonomistima koji nemaju mogućnosti da diktaturom postignu primjenjivanje svojih teorija. A da ne govorimo da tu možemo svrstati i vladu, sa njenim vrlo neuobičajenim tumačenjem o tome šta je objektivna informacija.


ŠARMANTNA IDEJA



Srećom, postoje privatne inicijative. Kao što je ona u Deauvillu. To je jedna šarmantna ideja, ta Velika nagrada za pjesmu. Kada ćemo zamijeniti tu glupu ludnicu od “Tour de France” za nešto slično, samo u vezi sa pjesmom? Tako bismo znali da je “Qui me delivrera?” pobijedila na etapi Luchon-Calais, i to bi bilo zabavnije od toga da na vijestima gledamo oznojenu njušku nekog lažnog natčovjeka na pedalama. Pošto u ovom trenutku Coppi daleko nadmašuje sve u svijetu, kako bi bilo da i mi imamo nešto od toga, tako što će nas ostaviti na miru sa tom ružnom spravom od bicikla? Coppi je najbolji, u redu, ostavimo ga idućih pet godina i pustimo Goddeta da spava, a Louisona da se dobro zamisli.

I vratimo se pjesmi. Uprkos etatizmu radija, skupim pločama i gramofonima, pjesmama je dobro. Još se prave jako dobre. Usudio bih se čak reći da se prave mnogo bolje pjesme nego nekada. Nije uvreda za “Petits Paves” što smatramo da su bili tako rijetki u svoje doba. Koliko je pjesama iz tog doba koje su preživjele i o kojima možemo reći toliko dobrog? O, ima mnogo škarta i u današnje vrijeme. Koliko je pjesama koje će srećom biti ubrzo zaboravljene, ali koje će se za trideset godina ponovo pojaviti na radost satiričara! Imaću milosti pa neću spomenuti ni jednu. I mudrosti; također. Da li smo uvijek sasvim svjesni onoga što činimo? Nije važno, siguran sam da će mnoge pjesme autora kao što je Trenet dugo trajati i stariti sa ljupkošću, ne gubeći svoj šarm. Hvala Trenetu.

Hvala i Jacquesu Larueu. I Eddieu Marnayu, Planteu kada se malo potrudi, Lemarqueu u nekim trenucima, Rougeulu kada se otrese svoje lijenosti, Ferreu kada nije pod presijom, tom starom skitnici Carcou u pripjevu Baillya i Varela, Ulmeru kada zaboravi američki folklor, i Galmannu, uz istu primjedbu (dobar posao sa Vidalie, naprimjer), Prevertu. Raymonuu Queneau. Ha, da pridodamo i književnost?

Već vas čujem: svi oni su, prvo, pravili pjesme bez muzike, a drugi su imali ideju kako da ih otpjevaju; ali, koji pjesnik čiju je pjesmu neko uglazbio može zanemariti i tu mogućnost u svom kasnijem radu? Marc Orlan sigurno ne može, u svakom slučaju. Ponovo ga otkrivaju - i bilo je vrijeme.

Oni koji već nekoliko decenija sakupljaju njegova djela (kakvo fascinantno šarenilo izdavača) nikada ga nisu zaboravili. “La Fille de Londres”, esencija makorlanizma. Ukratko, ne postoji jaz izmedu autora pjesama i autora muzike.


POEZIJA NA ULICAMA


Nakon oslobođenja činilo se da smo zaneseni poezijom. Danas bi nam bilo žao vidjeti da je izdavači napuštaju. No, poezija ponovo osvaja svoje carstvo: ulicu, stan pazikuće, sobu mladog para, pozornicu. Poezija se guši u bibliotekama. Oni koji bi imali što da kažu u stihovima, sada to govore muzikom. Nije ništa skuplje, a tako je dobro. Stručnjaci samo što nisu savladali obje krajnosti. To je napredak. Ne kažem da je to baš dobro... I tehnikolor samo što nije istisnuo crno-bijelu tehniku. I to je napredak. Ne kažem da je tako bolje: ali jednostavno je tako. Tako je i bilo od samog početka. Poezija je od muzike uzela ritam, a zatim je se podmuklo otarasila. Ali joj sada muzika ponovo prianja za slogove. Došli smo dotle da se “više ne može napisati” ni jedan stih, a da u pozadini ne zamislimo harmonije.

Prave se antologije i seciraju djela jer se izdaju pod ozbiljnim naslovima. Ubijamo ih. Srećom, pjesma nije ozbiljna, i ostavljamo je na miru, a ona živi, cvjeta i napreduje. Poznajete li “la Saint-Medard”? To je pjesma Michela Vaucaira. To je prekrasna pjesma. Kada sam bio sedmi razred, tjerali su me da učim poeziju Henri de Regniera. “On quitte la grand-route, I'on prend le sentier...”, itd. Što se moje djece tiče, više bih volio da nauče “la Saint-Medard.” Ipak, priznajem da ne poznajem baš previše dobro ono što im zadaju. Ali sigurno ne “la Saint-Medard.”

Ima pjesama koje odmah bivaju zaboravljene. Čak i dobre pjesme. E pa, da li biste povjerovali, to uopće nije tužno! Ponovo ćemo ih pronaći. One će se vratiti. I opet otići. Naravno, često je previše Ijubavi, “zauvijek”, milovanja i zanosa, ali; dozvolite: ako odbijamo da svrstamo Dellya među književnike koji su podložni prosudbi ozbiljne kritike, ne vidim zašto ne bismo tolerirali i postojanje cijele “književnosti” idiotskih pjesama. Kome to smeta? Što je čudno, kada se radi o pjesmama, čak i dobre pjesme često donose mnogo novca. To je žanr u kojem si savršeno možete dozvoliti da ostanete čisti, a da odlično živite; a ipak ne biste posjedovali đavolsku udvornost i toliku podmuklost jednog Henri Conteta. Taj je pravi gad. U figurativnom smislu, naravno; zapravo, šarmantan momak. Kladio bih se da u ladicama ima ekstra-čistih pjesama koje iz stida ne prodaje. Oni su sposobni za tako nešto. Gotovo svi. I krivi zbog toga, trebalo bi naglasiti.

Čudna je ona, ta pjesma. Koliko ljudi poznajem koje ona fascinira. Industrijalci, “buržuji” koji sjedaju za klavir, prebiru po tipkama, kriomice stvaraju pjesme od deset stihova pune atmosfere koje uz malo pomoći; daju da se snime u nekom studiju na radiju; barmeni, radnici, vojnici ili popovi... čini se da je u Francuskoj ogroman broj onih koji slikaju samo nedjeljom. A broj kompozitora ili autora pjesama! Pogledajte samo skladišta u Udruženju autora, kompozitora i muzičkih izdavača.

Naravno, ne poznaju svi oni drugu stranu. Stranu “izdavača”. Maleni sastavi, mali novci koji se daju pjevačicama da bi otpjevale ili snimile pjesme za koje se smatra da će se probiti. Zašto se čuditi? Pjesma postaje skupa kada dođe do snimanja. Dobar aranžman, dvadeset muzičara, studio, tehničari, reklama, sve to treba isplatiti. I treba se čuvati da se ne “ubije” pjesma koja dobro krene. Ne žuriti previše. Sačekati dok je ne počnu smatrati vrijednom, dok ne postane tražena. Ne iskoristiti je prije nego pruži sve što može. U cjelini, svi ovi postupci su vrlo pošteni utoliko što nema nikakve misterije. I nisu ni najmanje ružni jer se dotiču samo drugorazrednih umjetnika. Istinske zvijezde imaju dovoljno njuha da otkriju ono što im treba - a autora to ništa ne košta, budite uvjereni. Neka plaćaju održavanje mašinerija koje one nikada ne bi izabrale, to je normalno. Dodajmo da se to uglavnom odnosi na Delly tip pjesama na vješte i lukavo napravljene industrijske pjesme, ali pjesme bez duha. Sve za dobro najboljeg od svih svjetova.

Dokaz? To je onaj dio mladih kojima sudbina svake godine da priliku. Jednu jedinu priliku, kao što je pjesma. Bez imena - ona vam ništa ne bi rekla. Jednog dana, nenadano, vidjećete ih kako izranjaju na nebu pjesme, kao što su se iznenada pojavili i Felix Leclerc, Brassens, Mouloudji... - ali to su isključivo autori-izvođači. Trebalo bi i o njima nešto reći. Izuzetna tradicija koja se sve više razvija nakon što je bila pomalo zanemarena. Postoji li, uistinu, bolji način da se borite protiv “velikana” koji vam stoje na putu? Mogu vam odbiti pjesmu, u redu; ali mogu li vas spriječiti da je pjevate? A ako se svidi ljudima, mogu li ih spriječiti da to

i kažu? Strpljenja! Radite, stvarajte svoj glas, učite muziku. Svatko to može. Nitko od vas ne traži da preko noći postanete Yves Montand. Ali traži se da dobro prezentirate svoju robu. A u toj sferi se i originalnost isplati... Da, kada se sve uzme u obzir, natječaj u Deauvillu jedna je od najsretnijih inicijativa te vrste, koja je zanimljiva i iz nekih drugih razloga. Ali, ne činimo grešku u koju bi mnogi željeli da on zapadne, a to je da svake godine festival bude posvećen određenoj kategoriji muzike. Ne, zaboga. Ako već želimo nešto mijenjati, izmijenimo formulu: velika nagrada za valcer, sambu, fokstrot, umjesto velike nagrade Edith-Piaf, Trenet, itd. Ali to mi je bilo baš lijepo, taj hommage interpretatorima. Formula je dobra. Neka se, po potrebi, predvidi jedna neimenovana kategorija, slažem se. U ovom trenutku bi bilo neumjesno mijenjati pravila: natječaj koji podstiče tako vatreno iznošenje raznih mišljenja je sasvim sigurno zabavan. Neka i ostane razdragan, neuštogljen. I neka siđe na ulice, ako je potrebno. A trajna isključenja?

Ah, da, i privatna radio-stanica koja će emitirati samo pjesme, oslobođena od svih činovnika?

Ali, nije dobro sanjariti dok se piše u prozi, i bez muzike, ozbiljan članak za ozbiljan časopis.


MOJA DVA STANOVIŠTA



Evo, bez nekog reda, nekoliko zapažanja o problemima koji nastaju zbog značaja koji se pridaje stranim pjesmama.

I - Stajalište adaptatora

1) Prvo, treba napraviti razliku između dobrih i loših pjesama. U vezi sa dobrim, kao što su pjesme Harte i Rodgersa, Portreta, Warrena i drugih “velikana”, samo jedna želja: da ih francuski adaptatori, za ime boga, ne kvare. Dobre pjesme, bravo, neka ih objavljuju, uz malo poštovanja; sačuvajmo teme tako svojstvene muzici i pomučimo se.

2) Što se tiče loših, banalnih, sirovih pjesama:

a) Previše ih je, i sve sliče jedna drugoj.

b) U ovim pjesmama onomatopeja previše često zamjenjuje stihove. Zadatak je adaptatora da ih ne čini boljim nego što jesu, a posebno da ne upropaštava neku dobru temu time što će njome zamijeniti neku glupu prvobitnu temu.

II - Stajalište nepristrasnog promatrača

Koje iznosim iz slijedećih razloga:

1) potpuna muzička nekultura velikog broja “umjetničkih direktora”

2) nedvojbena lijenost velikog broja umjetnika

3) ništa manje očigledna lijenost velikog broja adaptatora

4) nesposobnost mnogih izdavača da zamisle aranžman pjesme koja im se odsvira na klaviru

5) sklonost publike ka egzotičnom

6) veliki broj francuskih ploča koje su loše izrezane i bijedno snimljene

7) prava poplava autora i interpretatora koji brkaju dozlaboga dosadnu pjesmu sa poetičnom i prostačku sa luckastom i duhovitom (što će se završiti tako što će vam se pod udarcima lažnog folklora zacijelo ogaditi onaj pravi)

8) škrtost generalnog direktora diskografske kuće koji, štednje radi, više voli da početnik u svom prvom pokušaju radi sa dvojicom ili trojicom muzičara, bez aranžmana

9) snobizam raznih producenata na radiju

10) neukost i moć gotovo svih kroničara u velikim dnevnim listovima

11) gramzivost priličnog broja izdavača

12) slabost i nedostatak solidamosti autora koji imaju savršeno pravo da se međusobno mrze, ali bi trebalo da su daleko jedinstveniji nego dosada

13) ovisnost velikog broja diskografskih kuća od inostranih ploča

14) i da ne nabrajam dalje - iz svih navedenih razloga inostrane pjesme zauzimaju sve veći dio našeg tržišta.



Da bi se ovakvo stanje popravilo, bilo bi dovoljno:

1) da buduće zvijezde rade, uče pjevati, čitati note, uče kako se treba držati na sceni, ples, glumu. Te vrste znanja nikada nije previše.

2) da i priličan broj kompozitora nauči komponovati

3) da priličan broj autora nauči francuski kako ne bi miješali poeziju sa lošom imitacijom, ispravke sa pedanterijom, popularno sa vulgarnim

4) da priličan broj izdavača jednostavno prijeđe u krčmare

5) da mnogi prepredenjaci trguju zlatom, a ne pjesmom, emisijama na radiju, “smisli mi neki štos i potpisaćeš za mene” itd.

6) da novinari, barem jednom u životu, pokušaju razumjeti ono o čemu pišu

7) da se prodavači ploča specijaliziraju

8) da mladi stare

9) da inicijative kao što je Coq budu brojnije i da se organiziraju uz potporu države (ali pazite se produkcije ministrovog nećaka)

10) da se, općenito, povješaju sve varalice, što se može bez problema proširiti i na ostale profesije

11) da prestanem gnjaviti čitaoca, što evo i činim, na radost i mnogih drugih


FUNKCIJA KNJIŽEVNE KRITIKE


Prošle subote sam obećao Jean-Pierre Dorianu jedan članak o funkciji književne kritike. Njena korisnost mi se od tada učinila tako neporecivom da neću gubiti vrijeme dokazujući je; radije ću vas upoznati sa novim projektom gospode Jacquesa Demauxa, inženjera umjetnosti i zanata i Francoisa Cottenota, budučeg interniste u nekoj od pariških bolnica. Oni trenutno prikupljaju dokumentaciju koja će predstavljati osnovu jednog od najznačajnijih djela francuske nauke još od neobične rasprave “0 Pogonotomiji ili umjetnosti samostalnog brijanja” koju je objavio gospodin Dusuel, tvorničar remena za oštrenje britve, na Pont-Neufu, naslonjen na vrata Henrija IV, u Parizu 1978: enciklopedijska rasprava o pupku, sa fotografijama najslavnijih savremenih pupkova, i mnogim drugim analizama čije vam tajne sada ne mogu otkrivati. Pupak, nad kojim se nadnosilo toliko mislilaca, nikada nije bio predmetom jednog takvog sveobuhvatnog rada; i jedna od smionih hipoteza koju je postavio jedan od istraživača jest da istraživanje pupka, do kojeg je došlo pukim slučajem, treba da se pokaže kao način približnog određivanja vrijednosti broja pi: dovoljno je zamisliti iskustvo analogno Pascalovoj skazaljki pa da se shvati dubokoumnost ove opaske. Rasprava će, prirodno, biti upotpunjena jednim poglavljem sa poukama iz umjetnosti šminkanja i brige oko pupka radi razvoja vlastite ličnosti, kako bi se na taj način uvećao i šarm ovog elementa, ma kako prezrenog, našeg izgleda. “Pokaži mi svoj pupak i reći ću ti ko si”, takav bi mogao biti podnaslov djela gospode Demauxa i Cottenota, čija će korisnost svima zasigurno biti jasna. Isto tako bi vam onda trebala biti jasna i korist od književne kritike.


BELLE EPOQUE


Otprilike svakih dvadesetak godina, Francuska izmisli jednu “belle epoque”. Imali smo je 1900, 1925... Svaki put bi se “zreli” ljudi sa nostalgijom prisjećali vremena kada im je bilo dvadeset. Hoće li 1970. i vrijeme odmah nakon rata biti također obojeno sretnim tonovima sjećanja? To pitanje smo postavili Borisu Vianu, jednom od onih koji su “stvorili” “Tabou”:

To je pitanje prostora u kojem čovjek živi. 1925, slikari su primali u svojim prostranim ateljeima. 1945, mladi su stanovali po mansardama u tri kvadratna metra. Zato su tražili mjesta na kojima bi se sastajali. Prvo je to bio “Bar Vert” u kojem je muzički kritičar Bernard Lucas predstavljao ploče klasične muzike. Treba, zapravo, imati na umu da se četrdesetih i pedesetih godina desila revolucija neslućenih posljedica: revolucija ploča i magnetofona. Nije se više moglo ostati samo na Beethovenu, jazz nas je zvao. Zbog toga je Guionnet otvorio “Tabou”. Tamo smo viđali Juliette Greco, tada mladu glumicu, koja je i u Pokretu otpora igrala ulogu, ali istinsku. Govorila je pjesme sa Anne-Marie Casalis, dobitnicom nagrade “Paul Valery” za poeziju. Svatko je mogao improvizirati na trubi, plesati a da ništa ne plati, recitirati ono što mu padne na pamet. Jedan neobičan tip, Marc Dolnitz, dovodio je u “Tabou” sve slavne ličnosti koje su bile samo u prolazu kroz Pariz. Sartre i Simone de Bouvoir postali su redovni posjetioci. I možda zbog toga što su Parižani u to doba imali malo vlastitih prevoznih sredstava, oko starog tornja na Saint-Germain-des-Pres se stvorio zapanjujući broj umjetničkih i intelektualnih okupljališta: “Lorientais” u kojem je debitirao Claude Luter; “Rose Rouge” sa Grenier-Hussenotom i Yves Robertom koji su izmišljali nove forme kabare-teatra i gdje su svraćali Freres Jacques; malo dalje, “Fontaine des 4 Saisons”; bar “Montana” u kojem su Astruc i Pagliero raspravljali o dokumentarnom filmu. Georges Vitaly je lansirao Audiberti i Schehade u Huchetteu, a u Noctambules su Gerard Philipe i Maria Casares neobuzdanoj ljubavi darivali ritmove Henria Pichettea; Prevert je izmislio naslov jednoj kriminalističkoj zbirci: “Crna serija”. Bilo je to jedno doba sadržajnije od drugih.

Dodaću i imena Rolanda Petita, Jeana Vilara; rađali su se stilovi; ritmovi dobijali formu; čak i moda. Dior, Fath... I fotografije Cartier-Bressona; i platna Nicolasa de Staela, knjige i kazališni komadi Becketta, Ionescoa, Ghelderoda. I Camus. I Janine Charrat. Konkretna muzika Bouleza. Pjesme Ferrea, Brassensa, i Philippa Claya, Yvesa Montanda... Belle epoque? Zašto da ne?


STRINDBERG, ŽENE I VAŠ SLUGA


Upravo je trebalo da radim nešto u vezi sa Strindbergom, i osjećao sam izvjesno poštovanje, i to sam i rekao jučer u prisustvu jedne pripadnice ljepšeg spola – “Ja ga uopće ne volim!” uzviknu ona, “Prikazuje žene na užasan način, to je jedan pokvaren tip. Osim toga, bio je lud.”

Ovo je ono što zovemo dosta jasnim mišljenjem. I zato ga i možemo preispitati. Ludilo-neću se njime baviti; teško ga je definirati, teško ga je i priznati, jer je to nešto o, čemu se ne govori, a smatram da to važi i za tekstove: savršena konstrukcija “Gospođice Julije” (to je ono što sam upravo iznova prevodio i to me i ponukalo da ovo napišem) dovoljna je da bilo kakvu izjavu ove vrste pretvori u prah i pepeo. Ali, što se ostalog tiče, pažljivije razmatranje je ukazivalo na određenu zlobu (i to, što je čudno, prema samom Strindbergu: kao da se zaboravilo na njegove komade).

Dakle, čini se da Strindberg nije bio nimalo nježan prema drugom spolu. Ali, ako ćemo se držati “Gospođice Julije”, on ne pokazuje nikakvu nježnost ni prema muškarcima. Prema određenom muškarcu, točnije rečeno; jer, i upravo to je ono što u ovom slučaju poništava optužbu, Strindberg nije uopćavao: ono što on izbjegava tokom sva tri čina upravo je ono što utječe da danas Becqeovu “Parisienne” možemo smatrati bezvrijednom, jer u tom komadu ona dobra Clotilde ne otvara usta osim da izgovori aforizme tipa “mi druge žene”. Auguste ne kolektivizira: on nam prikazuje jednu ženu i ta figura od vatre i leda drugačije je građe nego dobra gospođa Du Mesnil, sa njenim trikovima lukave buržujke kakvu stvara Bernstein. Jednom riječju, pred slugom, Kristinom ili Julijom, nemamo utisak da su pred nama simboli. Oni su pravi ljudi. Nisu ni kopije Strindberga: pa ipak su njegovi upravo utoliko što ih je on stvorio. I ni ti ljudi ne uopćavaju. Veoma je opasno uopćavati, toga se treba paziti. Kada kažemo “sve žene su kurve”, izgovaramo veliku glupost, jer ih je barem 30% ipak veoma lijepo vidjeti. (Naprotiv, ako ustvrdimo “svi generali su kreteni”, ili “svi suci su retardirani”, kazali smo nešto savršeno obranjivo, jer poziv generala ili suca sastoji se od niza točno određenih aktivnosti, a sam izbor takve funkcije svjedoči - odnosno predstavalja dokaz - o kretenizmu ili ustaljenom mentalnom stanju njenog vlasnika: čovjek se ne rađa kao general ili sudac, već želi to postati.) Dok je biti žena ipak nešto prilično nejasno i nehotimično; i Strindberg je to morao znati: njegov naslov je “Gospođica Julija” ili “Spaljena kuća”, dok Becque daje naslov “Parižanka” (skupno) i “Gavrani”. On se bavi samo osobnim i pojedinačnim slučajevima.

Tako mi se tvrdnja moje sagovornice učinila klimavom već nakon promišljanja prvog djela. Ali, dati ću joj još jednu priliku. Pretpostavimo da je ona htjela nešto reći o samom Strindbergu, i da on nikada u životu nije bio nježan prema ženama. Pa onda? Jel i to njegova greška? Moderno društvo, uglavnom monogamno, ne podstiče proširivanje i obogaćivanje koncepata. Nije lako mijenjati žene. Mnogo je neugodnosti. Nitko da pomogne: i zato, ponekad, zbog neugodnosti, čovjek se ograniči.

Tako je sve objašnjeno: pretpostavimo da se Strindbeg prvi put, pojavio u nezgodan tren. U škripcu je! Kako se onda čuditi što je strog prema ljepšem spolu “općenito”? Gorčina je kao i fluoresein, veoma zarazna. Da mu je bila dana mogućnost jednog dubljeg poznanstva - ne samo tjelesnog - nekoliko žena, on bi nesumnjivo izražavao suptilnija mišljenja. Napominjem da uopće nisam siguran da li je to Strindbergov slučaj, i potpuno mi je svejedno. Neću proučavati život Strindberga zbog toga što radim na “Gospođici Juliji”, ne, nikako. Djelo me zanima više od čovjeka; bojim se da to pomalo odstupa od suvremene sklonosti ka intimnim otkrićima koja je veoma unosna za kroničare, ali ni najmanje laskava za samog autora, ako pogriješi i povjeruje da je ono što je zaista važno isključivo njegovo djelo. (Znam da ih je ipak mnogo koji se pobrinu da vode dnevnik od svoje treće godine, ali pustimo to.) U svakom slučaju, činjenica je da ako se sve to tako desilo, Strindberg nije strog prema “ženama”, već samo prema jednoj. Ali, zamjeriće mi se što se ograničavam na jednu pretpostavku. Recimo da sada neko dođe i kaže mi: “Strindberg je poznavao mnogo žena. Taj momak je bio veoma iskusan i obviješten”. Ali, to bi bio još gori udarac ženama! A šta ako su te đavolske heroine imale neku nesvakidašnju moć? Ako u životu zaista i srećemo samo takve? Ako ih je Strindberg uzeo iz stvamog života? One su, dakle, takve? Ili on laže. Što je potpuno isključeno.

U oba slučaja, moja sagovornica je propala. Ali ovaj drugi je krajnje nevjerovatna. Znate, to bi bilo kao kad bih u posljednji tren saznao da jeStrindberg bio veoma sretan u braku sa ženom koju je obožavao. U tom trenutku bih povjerovao da je bio lud, što bi imalo sretnu posljedicu ­ poništenje ovog članka iz temelja. A da bi u njemu ipak, čak i u tom slučaju, ostalo nekoliko korisnih detalja, dodao bih da režiser Franck Sundstrom, veliki poznavalac Strindberga, vodi probe “Gospođice Julije” u Theatre de Babylone. Julija je Eleonore Hirt, Jean je Francois Chaumette, Kristina je Andree Tainsy. Dobri su. A Sundstrom zna šta želi. Vratio se iz Amerike da bi radio ovu predstavu. Moglo bi se čak reći da je za to rođen. To ne bi bilo tako glupo. Povjerovali biste kada biste ga vidjeli.

Očito, ne misli svako da je Strindberg bio lud.


PJESME ZA PRVU STRANU NOVINA: SERGE GAINSGOURG


Hajde, čitaoci i slušaoci uvijek spremni da vičete “protiv”, protiv neiskrenih pjesama i neiskrenosti pjesme, izvrnite džepove i platite prodavaču ploča za B 76447 B... reklama, jer više ne radim za Philips, a isto ih vam rekao i da radim.

Ovo je prvi LP na 33 obrtaja jedne čudne individue po imenu Serge Gainsgourg, rođene u Parizu 2. travnja 1928. Što se mene tiče, nadam se da neće biti i posljednji. A što se vas tiče, upravo vi možete učiniti da ne bude posljednji. Skupo je proizvesti jednu ploču, skupo je lansirati novog umjetnika, posebno kada prodavači ploča, zagušeni svim i svačim, paralizirani stalnim povećanjima poreza, čak nemaju više vremena da saslušaju sve što im diskografske kuće šalju. Šta ćete ćuti na ovoj ploči?

Prvo - čast onima koje uvijek zaboravimo - kao pratnju Gainsgourgu koja se s njima slaže kao i oni smutljivci u Parlamentu, čućete Alaina Goraguera i njegovih devet aranžmana. Svaki od njih, čisto tehnički, zavređuje 17 do 19 bodova od mogućih 20, uprkos klaviru koji je ponekad loše uštiman, ali to i nije Goraguerova greška; klavir se uštimava na vibrafonu, ako ga uopće imate na snimanju.

Čućete, skrivenu u sredini jedne strane, pjesmu koja će vas uzdrmati. “Ta smrtna dosada koja me obuzme... kada sam pored tebe...” Čućete tri tehnički apsolutno uspjele pjesme: “Le Poinconneur des Lilas”, mračnu, grozničavu i lijepu, koju već podjednako dobro izvode Freres Jacques. Oni su odlični, ali poslušajte i autora. To je prototip snažne pjesme kakvih nedostaje u krugu oko Yvesa Montanda. “Douze Balles dans la peau” također je dobra; mislim da je pjeva Michele Arnaud, i to dobro. I Jean­Paulde Pascal također: poštovanje njegovom ukusu. “Les Femmmes des uns sous le corps des autres”, sa svojim južno-američkim ritmom, gorak je i razdragan uspjeh.

Usput, ako neki zvekan poželi optužiti Gainsgouga za pesimizam, daću sebi za pravo da ga upitam zar toliko voli pleonazam i da nije, možda, slušao ariju... .

Čuti će te “Ronsard 58”, malo više školsku pjesmu, ali čija je vrijednost u tome što je jazz pjesma koja nije izašla iz mode u muzičkom smislu, kao one pjesme koje se trenutno prave u Francuskoj u duhu jazza iz 1935 (što je bilo savršeno opravdano, ali 1935).

Čuti će te “La Recette de l'amour fou” i prisjetit će te se, jer ću vam ja to reći; da Gainsgourg žali samo zbog jedne stvari: što nije upoznao i doživio Opću školu nadrealizma, putem pisama i afiniteta, sa direktorom Andre Bretonom.

I imate još “I'Alcool”, “Du jazz dans le ravin” i “le Charleston des demenegeurs de piano”. Ova posljednja izvrsno ističe činjenicu da je klavir prekrasan za onoga koji svira i za one koji ga slušaju. Ali, bar s vremena na vrijeme, treba povesti računa i o onima koji ga prenose...

I kada čujete sve ovo, lupeži kakvi ste, doći ćete da mi kažete da Gainsgourg i nema neki glas. Dobro, malo je promukao, nazali su malo prenazalni, ali ne pjeva operu; ako želite operu, kupite Depraza. Dalje, na trenutke podsjeća na Claya. Da, zato što njihovi glasovi imaju pomalo istu boju, pa onda? Gainsgourg ima također i onu dobru stranu Claya, napetost i zajedljivost.

Doći će te i da mi kažete da je taj momak skeptik, da griješi što sve vidi crno, da to nije “konstruktivno”... (da, da, vi stvamo govorite takve stvari).

Na šta ću odgovoriti da možda treba dvaput promisliti prije nego jednog skeptika koji pravi takvu muziku i stihove svrstamo medu razočaranje novog vala... to je u svakom slučaju zanimljivije od nekog dobrog idiotskog entuzijaste koji gori od želje da uništi sve što mu se ne svida...

I možemo se, 1958. i kasnije, natjerati da konstruiramo nešto drugo, a ne paviljon sa inkrustacijama od plavo-zelene keramike i mačkama od fajansa na krovu.

Pa ipak, nešto nedostaje na ovoj ploči. Jedna pjesma, možda najbolja koju je Gainsgourg napisao. Ona govori o ljubavima jedne topovske kugle i jedne drvene noge koja želi da se namjesti. Ta pjesma se zove “Friedland”.

Gainsgourg ju je snimio.

Ali nema je na ovoj ploči. Treba je poslušati u “Milord L'Arsouilfe”, gdje Serge pjeva.

Morali su je izostaviti sa ploče da se ne bi zamjerali dobrom kralju Charlesu Xl.

Ipak, ako se ne varam, “Friedland” - zar se to nije dešavalo od vremena Uzurpatora?



ODGOVOR U ANKETI
“TREBA LI UKINUTI GENERALNE PROBE?”



1. Ako autor smatra da generalne probe trebaju postojati, onda neka je i organiziraju onda kada on, zajedno sa režiserom, procijeni da je njegov kazališni komad dovršen.

(Ako je autor mrtav. onda o tome odlučuju režiser, direktor grupe, itd.)

2. Premijere? Dobro je za kazalište da se na jednoj izvedbi okupe svi elementi koji doprinose reklami i koji bi mogli zanimati novinare: razni Claudeli, Gideovi, političari,kritičari itd.

3. Ako ipak odlučimo ukinuti “generalke” mogli bismo ipak za kritičare rezervirati jednu predstavu koja bi se zvala nekako drugačije (termin “generalka” podsjeća na ženu vojnog lica sa tim činom ili na vojsku, i ne sviđa mi se, kao i svim ostalim ljudima odvratnog zanimanja koje se sastoji od ubijanja ljudi).

Ne treba zaboraviti da bi za vrijeme jedne takve predstave bilo dobro međusobno izolirati kritičare: neki od njih često priznaju da im nije do toga da pišu kritiku, već da kažu nešto drugačije od onog što će reći njihov susjed.

U svakom slučaju, današnje mišljenje je da pisanje kritike treba biti slobodno i anonimno. S točke gledišta kritičara, čak je i opasno i sasvim nepotrebno izlagati se opasnosti da vas probode neki cjepidlak pod izgovorom da je jači od vas i da je financirao komad da bi u njemu igrala njegova “prijateljica”.

Kritičar bi mogao raditi i objavljivati bez ikakvih poteškoća i bojazni pod uslovom da prođe specijalnu obuku. Na nesreću, u tom slučaju postoji bojazan da će napustiti poziv kritičara i posvetiti se sportskim natjecanjima koja su izvor beskrajno čistijih radosti.

4. Odnos prema kritičarima je nešto što zavisi isključivo od njih samih. Medutim, neki kritičari čija se mišljenja unaprijed uklapaju u neuništive kalupe doktrine koju priznaju novine za koje pišu, bez ikakvih poteškoća bi se mogli zamijeniti strojevima. Tri četvrtine kritičara funkcionira po principu usporedbe: oni ne pišu o onome što gledaju, već to usporeduju sa onim što su gledali u mladosti (a to je bilo bolje jer su oni tada bili mlađi). Oni ništa ne analiziraju, već pobijaju mišljenja svojih kolega. Oni ništa ne vide - do sebe. Srećom... postoji i četvrta četvrtina.

U istom broju i dvojica scenografa, Felix Labisse i Georges Wakhevitch, odgovaraju na anketu Jean-Francoisa Devaya. Ovo su bila pitanja:

1. Da li ste pristalica ukidanja ili zadržavanja “generalki”?

2. Isto pitanje za premijere.

3. Ako se generalne probe ukinu, kako zamišljate rad kazališnih kritičara? 4. Uostalom, da li ste pristalica postojanja kritičara?


Christian Bourgois


Izvornik: La Belle Epoque, Christian Bourgois, Pariz, 1982. 

Prevod Vesne Stančić


Whatsapp Button works on Mobile Device only

Pretraga. Dijakritički znaci su obavezni. Nakon toga pritisnite "enter".