Kada bih krenula da ti kazujem o bilo čemu
što bi duša duši, um umu bio kadar da razumije,
moj govor ipak bio bi ćutnja,
koja se i sad leže pod skutom tvoje mantije, nevideća.
Molča u dnu rama slike, na kojoj si ti, Andrej, izobražen
i ukrašen jednostavnošću bez cvijeća.
A i kada bih govorila bila bi to obična riječ za riječ,
jeka mrtvih slogova u živim dušama;
zato puštam da čitaš Poslanicu,
i da naše slovljenje preraste u slavljenje
Onoga ko je iznad svake slave i dostojniji od svake hvale.
No, ako ćutiš i dalje, Andrej, ipak ne budi nijem više, molimo te.
Prožubori, prozbori, vikni,
razori okove što nas jako stežu sve do grla, ispod usta,
čija je objava grcaj, čija je plot vapaj.
Ili čuvaj zavjet i za svagda odreci se sebe,
preživi prazninu sopstvenog bezumlja i čekaj kišu,
kao što je čekamo mi u ovim danima suše,
usta punih pijeska, ušiju punih voska.
Ne znamo držiš li još uvijek zavjet dok sjediš u Vladimiru,
bdiš li nad svakim bolom kao nad bolesnim čedom
i čekaš li da čežnja sazre u molitvu, a molitva u ikonu?
Mi ne znamo ni gdje te goni tvoja duša upregnuta
u sto prinčevskih i ciganskih kočija;
ali te takvog nekad vidimo na nebu između tri kraka zvijezda,
i slutimo da još si živ.
Zato te zbog premnoge tuge molimo
da se sjetiš svih nas nemuštih na zemlji,
koji rastežući riječ za riječ, slog za slog,
nismo više od djeteta koje svoju jedinu lutku vuče po prašini.
Sjeti se svih koji te po prstima pamte i po djelima,
koji hode za tvojim tragovima na mliječnom putu,
gacaju po skorenim ti stopama na skorupu neba.
Pamti staza kad si jednog dana sišao sa kočije i put nastavio
da sopstvenim koracima pređeš daljine pokrivene glave,
da bez šibanja konja, u tišini, premašiš konjske brzine.
I ne bi ni znali da hodiš da nije te crne pane,
što odaje ti ritam hoda i, kao naša ljubav,
pet vijekova za tobom ne stari i ne trune.
Poslije svega ona je postala Božija luda i tvoja sjenka,
nadnijeta nad tjelesima mrtvim od tatarskog haranja,
kada je ostala da im spliće kose i sklapa ruke,
da bude i bez zavjeta nijema, i bez voska u ušima gluva.
Takva je i sad sklupčana u dnu rama tvoje slike,
čeka da te rukama zagrli izbliza, Andrej,
kao što te vijekovima grli očima izdaleka,
kao što te, Andrej, naša ljubav vijekovima grli očima izdaleka.
+ Anja Jeftić
