Mravi u paklu, Dragan Radulović

Mravi u paklu, Dragan Radulović




Odlomak (Auschwitz Café)


Dok nijesam upoznao Seamusa i dok me nije uputio u suštinu stvari, i ja sam kao prosti pučanin uživao u javnim pogubljenjima. Godio je mojim prefinjenim nozdrvama vonj koji ispušta kažnjenik, dok dželat, na opštu radost okupljenog građanstva, posluje oko njega. Ubjedljivo najdosadniji dio spektakla bio je onaj kada sudija ljubazno zahtijeva od “trpljenika” da prizna krivicu, ili dokaže svoju nevinost. Kako niko nije priznavao krivicu, a dokazati nevinost nije mogao – bilo je to brbljanje bez kraja, žalosni splet retorskih trikova i vratolomija, bez ikakvog smisla i svrhe, jer sudije su već donijele svoju odluku i nju ništa nije moglo izmijeniti. Svi koje bi izveli na Trg od kazne završavali su u rukama "pravednika", kako su građani tepali dželatu, i tu prosto nije bilo pomoći. Dok je kažnjenik posljednji put pokušavao da dokaže svoju nevinost, okupljeni svijet ga nije slušao, zviždali su mu i psovali ga, jer im nije bilo jasno zašto, kojega vraga, on tu nešto blečka i mudruje, zašto se već ne ponaša kako dolikuje jednom kažnjeniku, dakle skrušeno, zašto ne ućuti i prihvati svoju kaznu dostojanstveno. Koliko već jedna gomila mesa posjeduje dostojanstva, jer on je ovdje samo gomila mesa, shodno čemu treba i da se ponaša. A ne da govori bez prestanka, kao da ga iko sluša. Kao da iko ima vremena za njegove basne. Svjetina je psovala i bunila se, a dželat je za to vrijeme stajao po strani. Nije pratio razgovor koji se vodi na gubilištu, a izgledalo je ni reakcije publike. On je radio svoj posao: oštrio je sječiva i nježnim dodirom prsta provjeravao njihovu oštrinu, raspoređivao instrumente po stolovima za mučenje, održavao vatru u čeličnim kavezima, vodeći računa da je bude dovoljno u slučaju da mora užariti kliješta ili kakav bodež.

O, da. Dželat je bio potpuno posvećen svom poslu i veoma popularan u gradu. Niko mu od prisutnih građana nikada nije vidio lice, a o njegovom imenu i porijeklu nagađalo se svašta. Zanimljivo, ali svi su tvrdili da ga poznaju: za jedne on bijaše njihov komšija koji je iz avanturističkih pobuda prije dvadeset godina napustio grad, pa se sada vratio, ali zbog osjetljive prirode svog posla krije lice i ne kontaktira sa prijateljima, za druge on bijaše sam gospodar grada, Njegova Ekselencija Veliki Registrator, koji prerušen u dželata dijeli pravdu smatrajući da to niko bolje od njega ne umije obaviti. Međutim, ne vjerujem u te priče: dželat je prosto službenik pravosudni, primljen na posao, ispunivši prethodno uslove konkursa koji je raspisala gospoština budvanska prije nekoliko godina. Ništa tajanstveno i čudnovato, sasvim običan službenik koji bi svoju rabotu mogao obavljati i bez kapuljače, no, tako zahtijevaju stroga pravila službe, a ona se moraju poštovati. Uostalom, kapuljača omogućava posmatračima da se lakše poistovjete sa pravdom, da bez prepreka zamisle sebe u dželatovoj ulozi, da užitak produže i pošto se kazna izvrši a kažnjenik izdahne – jer sa kapuljačom, svaki je stanovnik grada mogao biti dželat. A to je veza na kojoj počiva pravda. Naravno, niko od ljudi koji prisustvuju pogubljenjima, sebe ne zamišlja kao kažnjenika, bar niko zdravoga razuma; a on je, zdrav razum, kako reče filozof, najpravilnije raspoređena stvar na svijetu – niko se ne žali da ga ne posjeduje dovoljno.

Sitnije kazne: odsijecanje ili bušenje jezika zbog bogohuljenja i olajavanja vlasti, žigosanje krivokletnika užarenom potkovicom, odsijecanje ruku lopovima i prosjacima, čupanje noktiju užarenim kliještima i rasijecanje nozdrva – kazna rezervisana za ljude koji izbjegavaju redovito plaćanje poreza i drugih dažbina, odstranjivanje klitorisa ili mošnji, već u zavisnosti od pola "trpljenika", osobama koje su ogrezle u blud i nemoral, odsijecanje ušiju ljudima za koje se komisijski utvrdi da su čuli nešto upereno protiv vlasti, a da to nijesu vlastima prijavili, utapanje ekstremiteta u posude sa kiselinom – ljudima koji na vrijeme ne vraćaju svoje dugove, a čiji su povjerioci dovoljno bogati i uticajni da mogu izdejstvovati zaštitu suda. Te, dakle, kazne dželat je izvršavao u okviru svog radnog vremena, od 7 do 14h svakog radnog dana osim nedjelje, u lokalnom zatvoru, bez prisustva publike i navijača, u intimnoj atmosferi susreta pravde i prekršioca. 

Kada bi me put nanio pored lokalnog zatvora, čuo bih kako iz podruma zgrade dopiru krici kažnjenika, nevidljivim ozvučenjem iznijeti na ulicu, među svijet koji je prolazeći tuda mogao samo da nagađa kome od sugrađana pripadaju ti zvuci užasa i poniženja. Ali onog dana kada planiraju izvršenje kazne nad nekim od poznatijih prestupnika, neko iz uprave zatvora, preko svojih žbira, pustio bi glas u narod o tačnom vremenu početka tog spektakla, i pred zatvorom u naznačeno vrijeme okupila bi se gomila građana, spremna da pljeskanjem i zvižducima proprati mučenje. Što, ako ćemo pravo, i nije lišeno izvjesnog šarma i topline. A ni politički poeni koje vlast ubira mučeći uglednog građanina (jer puk najviše uživa kada se ponižava i podvrgava mučenju neko iz reda uglednih) nijesu za odbaciti.

Griješe ljudi koji tvrde da je mučenje što prethodi smrtnoj kazni tek slijepa divljačnost, bez ikakvog reda i postupnosti – da jeste, taj osjetljivi posao izvršavala bi gomila, a ne posebno obučeni pojedinac ili tim eksperata, bogato nagrađivani za svoj trud, često i od samih "trpljenika" koji novcem pokušavaju podstaći što jasnije ispoljavanje profesionalizma kod dželata.

Tortura je tehnika primjene moći, nad tijelom prvenstveno, ali ništa manje i nad dušom kažnjenika. Tortura je takođe namijenjena i posmatračima: u prvom redu kao zabava, ali istovremeno i opomena što bi im se moglo dogoditi ukoliko pažljivo ne sagledaju svoje mjesto u društvu. Njen osnovni zadatak jeste da izazove i održava precizno određenu količinu bola, što znači da tortura počiva na premisi da je patnju moguće precizno izmjeriti, stepenovati i propisati odgovarajućem zločinu. Dioničarsko društvo za proizvodnju i distribuciju agonije "Gubilište", sa sjedištem na Trgu od kazne (koji je ranije bio poznat pod imenom Trg pjesnika, a do preimenovanja je došlo na zahtjev pučanstva i samih pjesnika koji su spremni da uvijek podrže svakakvu gadost samo ukoliko je dovoljno krvava i glamurozna), to dakle, dioničarsko društvo, bilo je zaduženo za osmišljavanje i realizaciju kazni nad prestupnicima. Zapošljeni u DD "Gubilište", sasvim u skladu sa savremenim dostignućima nauke, a uz veliko uvažavanje tradicije, razvili su široku paletu gradacije patnji: od prostog odsijecanja glave, koje patnju svodi na trenutni bljesak, a u teoriji torture je poznato kao nulti stepen bola (te se u bol skoro i ne računa!), pa do zadivljujuće suptilnih načina kojima je moguće patnju produžiti do u beskonačnost. 

Ako pažljivije razmislimo o fenomenu torture, uočićemo da je tu prije svega riječ o djelu humanosti, čiji je cilj da produži život "trpljenika" – patienta, koliko je to moguće i koliko presuda nalaže. Svakako, da ga produži u patnji koja se sastoji iz "stotina malih i neprekidnih umiranja", tako da se ostvare, prije nego se život ugasi, najprefinjenije i najprobranije agonije ("the most sophisticated & exquisite agonies" – kako je napisano u prospektu kojim se Mediteranski polis Budva predstavlja svijetu kao turističko odredište).

Bol, prema tome, nije nasumičan, on je proračunat i pažljivo odmjeren. (Stručnjaci koji rade u DD "Gubilište" utvrdili su čak i jedinicu za mjerenje bola – dolor, što je svakako vrijedno naučno dostignuće i zaslužuje da bude ovdje pomenuto.) Vrste tjelesnog mučenja, kvalitet, intenzitet i trajanje patnji – ne smiju biti prepuštene slučaju. Svaki "trpljenik" prije izlaska na mučilište biva podvrgnut detaljnoj ljekarskoj kontroli, a nalazi do kojih ljekari dođu uzimaju se u obzir prilikom izricanja, ali i samog izvršenja, kazne. Jer nije baš uputno kada predmet torture premine prije vremena, time se stvara loš utisak o organizaciji spektakla, posmatrači zvižde i protestvuju, a dželat umjesto na stručnjaka više liči na kasapina. O, ne. To se po svaku cijenu izbjegava.

Bol je predmet zakonskih propisa. On je u izravnoj povezanosti sa težinom krivičnog djela, ali i sa ličnošću krivca. Međutim, bol žrtve još ponajviše zavisi od društvenog statusa oštećene strane. Ukoliko je, na primjer, oštećena strana beznačajnog porijekla i jadnog imovnog stanja (a porijeklo i imovina jesu stavke do kojih se u Budvi najviše drži) onda ni kazna neće biti bog-zna-koliko veličanstvena, niti će njeno izvršenje privući gledaoce. Odradiće je dželat rutinski u zatvoru, bez pompe i majstorstva, ali i bez uživanja. No, uporedo sa većim društvenim položajem oštećene strane, povećava se i vrijednost krivičnog djela, ono dobija na značaju, a samim tim i propisane kazne postaju raznolike i bogatije patnjom. U tom slučaju mučenje se pretvara u baroknu raskoš pravde. I svi odlaze kućama zadovoljni.

Bol je, i to ne smijemo zaboraviti, trijumf pravde. A pravda je teatar koji zbližava ljude unutar zidina jednog grada: omogućava im da zajednički učestvuju u svetoj tajni primjene moći, da uživaju u tuđoj patnji, a da tim uživanjem istovremeno potvrde svoju pripadnost zajednici. Zaista, pravda grad čini ugodnijim mjestom za život.

To je dobro znao Veliki Registrator, gospodar Grada, prvi među jednakima – ali, jednakiji od njih! – i nije se libio da iskoristi svoju moć i uplete se u izvršenje pravde. Detaljno obavještavan o zbivanjima na gubilištu, ukoliko bi patient muke podnosio bez urlika i psovki, ukoliko bi zbog toga okupljena svjetina počela da ga sažalijeva, ili što je još gore, počela da mu se divi, Veliki Registrator bi od dželata zahtijevao da "trpljenika" udavi garotom i okonča mučenje. Zbog toga, kad god bi kažnjenik trpio bol bez glasa od sebe, okupljeni narod je očekivao dospijeće depeše u velikoj koverti zelene boje, jer dokumentom u njoj iskazuje se milost a muke bivaju prekraćene.

Ali, Veliki Registrator je dobro znao da je milost tek druga strana kazne. Milost je neodvojiva privilegija moćnih, i ne valja je rasipati bez mjere. On je kažnjavao i kada dijeli oprost – u tome je bila njegova vještina i moć. Iako je puk osjećao tu dvostrukost u činu milosrđa Velikog Registratora, čini se da ga je obožavao zbog nje. Siroti narod, u trenu dok prisustvuje prekraćivanju muka nekom nesretniku, a po odluci sa najvišeg mjesta, doživljavao je Registratora kao sebi ravnog, kao čovjeka koji brine i kojemu je stalo, koji čak uslišava i neizgovorene molbe svojih podanika. Pučina voli da nešto znači, a dužnost uspješnog vladara je da joj laska. Jer narod se kupuje sitnim zadovoljstvima. Oni su ga voljeli i smatrali božanstvom, dok Veliki Registrator prema svojim podanicima nije osjećao ništa osim prezira, a zabrinut je bio samo za svoj položaj vladara. On nije iskazivao milost zbog spasa svoje duše ili iz poštovanja prema "trpljeniku" koji hrabro podnosi bol, već iz proste računice (a u računu je bio nenadmašan!): onaj ko vrišti i zapomaže dok mu dželat razdire meso na mučilištu, opravdava postojanje i ispravnost torture, kao i pravosudni sistem koji na torturi počiva, a onaj ko bez riječi podnosi muke, sve dovodi u sumnju, i krivicu i kaznu, uspostavljeni smisao svijeta i njegovu pravednost... A što je neoprostivo, "trpljenik" svojim ćutanjem delegitimiše vlast Velikog Registratora, uslijed čega mu se muke prekraćuju garotom. Na prvi pogled, to je paradoks: jer, neko bi mogao postaviti pitanje ako se "trpljenik" buni protiv vlasti zar nije logičnije da u mukama ispašta zbog svoje pobune, a ne da mu se muke prekraćuju, i posmatrano iz tog ugla odluka Velikog Registratora zaista je čin milosti. Međutim, nije. On zna konstituciju ljudskog materijala koji se buni trpljenjem, i ukoliko ga ne skrši na stolu za mučenje, ukoliko ga ne prisili na vrisku, on zna da se to mučenje okreće protiv mučitelja, jer postaje sirova moć koja nije realizovana na zamišljeni način. Ona lebdi nad gubilištem, van kontrole je, prožima svjetinu koja lišena zadovoljstva počinje da preispituje opravdanost kazne, a kako se to ne smije dozvoliti – Veliki Registrator naređuje garotu. Jer garota je posljednja šansa da izvuče bar neku korist iz te nijeme pobune kažnjenika, bez obzira koliko mala ona bila: u posljednjem trenu pokazao bi se kao milosrdan čovjek, pred pukom, dok bi u očima znalaca samo potvrdio vlastiti kukavičluk. Ali, nema veze. Život je kučka, zar ne!?

Pogubljenja su za mene predstavljala izmišljenu priliku da nešto pojedem: parčence hamburgera ovdje, komadičak kolača tamo – nijesam bio izbirljiv. A ponekad bih naletio na odbačenu porciju pečenja, koju bih smlatio u nekoliko zalogaja. Što da se radi: ljudi su na mučilište dolazili kao na izlet, naoružani limenkama piva ili osvježavajućih pića, sendvičima, kesama pomfrita prelivenog kečapom – bilo je tu svega, a ja sam uvijek bio gladan. Dok sama glad koju sam osjećao nije imala nikakve veze sa količinom hrane koju bih pojeo, bilo je to nešto na metafizičkoj osnovi, siguran sam. Kako nijesam imao doma, niti mjesta gdje bih zatrpao kakvu kost za kasnije, za mene kasnije prosto nije postojalo, bio sam biće bez budućnosti svedeno na uzastopno smjenjivanje sadašnjih trenutaka, zbog toga sam ono što mi iskrsne jeo odmah, bez odlaganja. Bio sam hodajući kontejner, ali to niko nije mogao zaključiti po mom izgledu: tijelo mi je bilo bez grama sala, samo mišići i žile, uvijek zategnute i spremne. Život je pun iznenađenja, a pas nikada ne može biti siguran što ga čeka.

Kada sam prvi put sreo Seamusa bio je 12. jun 1996. godine, ljeto se već uveliko osjećalo u zraku, a taj miris u meni je izazivao glad. Srećom, tog dana je bilo zakazano pogubljenje "velike zvjerke" koju su optužili za zločin veleizdaje. Nekome će zakukati majka, pomislio sam, a dok ona bude kukala ja ću gledati da se dobro najedem. Postojala je sljedeća zakonitost: što je značajnija bila optužba, a kazna teža, to je više bilo uživalaca u prizoru, i samim tim više ukusnog jela bilo je bacano po Trgu. Zbog toga sam dovukao svoju olupinu na Trg, mnogo prije početka svečanosti, jer volio sam posmatrati lica ljudi koji se okupljaju. Ranije sam pažljivo proučavao njihova lica, tražeći tragove bestijalnosti (jer sam u svom proučavanju polazio od pretpostavke – koja se docnije pokazala pogrešnom: da samo poremećeni ljudi mogu uživati u tako krvavim prizorima). No, izuzev dva-tri beznačajna primjera – ništa bolesno nijesam otkrio na licima onih koji posjećuju gubilište: bijahu to naši sugrađani, zdravi, radni i porodični, bijahu to zaljubljeni tinejdžeri, biznismeni i službenici, uvažene gospođe sa svojim muževima, majke sa djecom... Cvijet i budućnost Grada. Ranije me je to čudilo, ali i čuđenju prođe vrijeme. I sada posmatram te ljude, ali im više ne gledam lica, ne zanimaju me, gledam njihove ruke i tražim one koje drže korpe napunjene hranom, pratim nestašnu dječicu koja tu hranu neće pojesti, no će umazana i zanesena igrom sve razbacati oko sebe, a ja ću te otpatke pokupiti za njima, neprimjetan poput sjeni. Bio sam grabljivica. I uživao u tome, iako plijen koji sam kupio bijaše nedostojan moje vještine. 

Niko me nije ometao: ljudi su bili zauzeti prizorom na gubilištu i nijesu spuštali pogled na džukca koji hramlje oko njihovih nogu, a pseća družina već odavno zna da je Trg u vrijeme zabave moj prostor, što je istina koju sam im nekoliko puta morao objašnjavati uvjerljivijim argumentima nego što je lavež ili režanje. Uostalom, ja ne lajem, smatram to zaludnim poslom, a režanje ima smisla samo ako želim nekoga da upozorim na opasnost koja mu od mene prijeti, da ga opomenem i otjeram. A kako to ne činim, jer smatram da svako treba da snosi posljedice svoje pogrešne procjene – jednostavno, ne režim. Ne upozoravam i ne opominjem. Tako su psi naučili sve što im je potrebno da znaju, i Trg je bio moj.

Toga dana uvaženo pučanstvo Grada očekivalo je sadržajan provod: "trpljenik" je imao svoj dan slave, a dželat će, sudeći po optužnici, koja je istovremeno bila i presuda, imati pune ruke posla. Jer krivac će odgovarati pred narodom za zločin veleizdaje. Iako, istini za volju, niko nije znao o čemu se tu zapravo radi, jer je pojam "veleizdaje" označavao najrazličitije sadržaje, koji su bili međusobno protivurječni i isključivi. Iz tog neznanja, po Gradu su uvijek kružile priče neprovjerene i čudnovate, ali njih niko nije opovrgavao; naprotiv, postojao je razlog zbog kojega su čak i podsticane: one izazivaju radoznalost pučine i namamljuju je na Trg. Ljudi su voljeli da izmišljaju "prave" razloge zbog kojih se neko izručuje dželatu, a termini: "veleizdaja", "manjak rodoljublja" ili "subverzivna djelatnost izvedena u cilju narušavanja ustavnog poretka Mediteranskog polisa Budva", u narodu su bili tumačeni kao pravna kamuflaža inkriminisanog djela: pokušaj atentata na nekog od članova Senata, ili čak na samog Velikog Registratora. A da je riječ o prestupima takve prirode, svjedočile su i kazne: bez iznimke surove, izazivale su dugotrajnu patnju, a "pravednik" je za nijansu pažljivije obavljao svoj posao, on je znao da prerana smrt "trpljenika" ne bi blagonaklono bila prihvaćena na mjestu gdje sve u Gradu počinje i okončava.

Tačno u 16 i 30h izveli su nesretnika na gubilište, bilo mu je dozvoljeno da se pred pukom pojavi samo u bijeloj košulji koja mu je dopirala do iznad koljena. Vezali su ga lancima za stub, a potom je sudija zatražio od ljekarske komisije da podnese izvještaj o zdravstvenom stanju "trpljenika". Medicinari su složno potvrdili da njegovo zdravlje ne predstavlja nikakvu smetnju da se nad njim izvrši pravda, što su sudije vidno obradovani primili k znanju. Poslije toga je najstariji među njima, onaj sa najviše iskustva u sudijskim poslovima, ustao sa svojega mjesta i obratio se kažnjeniku: "Da li, građanine, priznajete krivicu koja vam se stavlja na teret?" Građanin je pokušao da podigne glavu, ali nije uspio, i ona je mlitavo klonula na njegove grudi. "Pi, ovoga su drogirali." Čuo sam glas pored sebe kako komentariše prizor, razočaran i gotov da napusti zabavu, jer drogirani "trpljenici" ne urlaju i ne zapomažu do neba, oni samo ječe i mumlaju nerazumljive riječi, što nije posebno interesantno za gledalište, niti se u tome može uživati. Ali sudija je bez ikakve promjene u glasu nastavio da obavlja svoju dužnost: "Da li želite, građanine, da dokažete svoju nevinost, kad već ne priznajete krivicu?" Građaninu je očigledno bilo svega dosta, jer ovoga puta nije ni pokušao da podigne glavu, samo mu se umjesto odgovora na postavljeno pitanje, niz bradu počela slivati pljuvačka. Neko je iz okupljene rulje počeo da zviždi, a sudija je da bi preduprijedio nezadovoljstvo gledališta naredio da se nastavi sa procesom. Na što je jedan mlađi član sudijske trojke ustao sa svoje stolice i počeo da čita presudu, napisanu pompeznim, pseudobiblijskim stilom onih koji svoju moć ne moraju opravdavati. Bio je to tekst bez logike i argumenata, bez konstrukcije inače svojstvene pravnom spisu, tek prosta gomila opštih mjesta, banalnih metafora i patetičnih pozivanja na pravdu – koja, budući slijepa, odavno već dopušta da se u njeno ime svašta čini.

Građanine, ovo je čas u kojemu će počinjeno zlodjelo biti iskupljeno bolom koji pravda namjenjuje! Sudije i istražitelji, ljudi dobri i od vrline, svoju mudrost i jurističko znanje usmjerili su ka tome da za počinjeni zločin pronađu odgovarajuću kaznu, ali je nijesu našli, jer je za počinjeno zlodjelo svaka kazna blaga i nedovoljna. Ko se usudi da podigne ruku na ono što je ljudima najsvetije, na samo ustrojstvo Grada i red koji su nam u nasljeđe ostavili naši stari – izvan je svake kazne i svake presude, izvan je ljudske zajednice, te zakoni koji važe za druge ljude na njega se ne mogu primijeniti. Ali počinjeno zlo zahtijeva odgovor. I odgovor će uslijediti. Jer ne smijemo ostati nijemi pred počinjenim nedjelom. Ugroženi su sami temelji našega postojanja, napadnuto je ono što jeste i što mora biti – ruši se kolijevka iz koje smo se iznjihali i grob u koji ćemo počinuti. Zbog toga nemamo milosti. I to ne našom voljom, već voljom zločinca: sam je našu milost prezreo i odbacio, otrovnim zubima je ugrizao ruku koja ga hrani i štiti, pljunuo u vodu kojom umiva lice. No, sebe je opoganio – ne vodu, ona je ostala čista, i biće takva dokle god bude posljednjeg pravednika. A njih ima, oni još uvijek jesu brana svakoj samovolji i štetočinstvu. Najbolji dokaz njihovog postojanja, ali i spremnosti da zaštite vrijednosti našeg načina života – upravo je ova pravda koja se ima izvršiti nad tvojim mesom. Dušu prepuštamo Gospodu, ako bude imao milosti za nju.

Stoga! Pravda zahtijeva zadovoljenje.

Neka dželat skrši svaki prst na rukama i nogama osuđenog, neka to učini stegom polako, potom neka usijanim kliještima raskube po komad mesa (koliko kliješta mogu zahvatiti kljunom) sa stopala, listova, bedara, trbuha, grudi, šaka, podlaktice, ramena, vrata, s oba obraza, a na čelo neka mu utisne žig izdaje. Pošto učini navedeno, dželat neka toljagom od divlje masline smrska svaki zglob na tijelu osuđenog, ali da to učini u razmaku od po pet minuta, jer bolu valja omogućiti vrijeme potrebno da se ispolji, ali i poveže sa bolom koji nastupa. Kada to obavi, od dželata zahtijevamo da sa dva užarena ugarka ugasi vid zločincu, neka ne gleda svijet na koji se drznuo da podigne svoju ruku. Kažnjeniku neka se zatim odsječe jezik, a u osakaćenu gubicu neka mu dželat nalije vrelog ulja. Kada i to bude obavljeno, dželat još ima obavezu da raspori grudi kažnjeniku i izvadi njegovo izdajničko srce, da ga pokaže okupljenom svijetu, a potom baci psima. Njegovo truplo neka raščereči i razvuče na točku, a one komade tijela koji ostanu – neka spali i pretvori u pepeo, a pepeo neka prospe sa zidina Grada u more. Neka je izdajnik proklet, i neka za njim ne ostane traga.

(Ne znam ko je rekao, ali bio je u pravu – pogubljenja u našem Gradu čista su poetika i značajan doprinos razvoju turizma!)

Kako je rečeno, tako i bi: dželat je svaki zahtjev sudija ispoštovao do kraja, bez oklijevanja, ali i bez suvišne grubosti, njegovi pokreti bijahu tehnički savršeni i čisti. Dželat je bio profi, i Grad je zaista imao razloga da bude ponosan na njega. Izvađeno srce nije bacio na okupljeni narod, već ga je ležernom kretnjom ruke spustio da se otkotrlja niz gubilište. Naravno, pošto ga je prethodno svima pokazao. Ono što je bacilo sjenu na cijelu predstavu – pored malo gorčine u publici zbog opravdane sumnje da je "trpljenik" ipak bio drogiran – bili su problemi nastali tokom čerečenja na točku: dželatovi pomoćnici, ili nijesu imali dovoljno snage, ili je meso "trpljenika" pružalo mnogo veći otpor od očekivanog, tek udovi se nijesu odvajali. Točak je škripao, pomoćnici stenjali – zaludu. Poslije pet minuta natezanja, dželat je prišao točku i oštrim nožem rasjekao tetive i mišiće na tijelu "trpljenika", a kako ramena i kukovi još ranije bijahu zdruzgani – udovi se lako odvojiše od trupla. Tu hrpu mesa docnije su spustili u jedan od kaveza u kojemu je bilo žara, prekrili je bukovim cjepanicama i slamom, te se ubrzo otužni miris spaljenog mesa raširio Trgom, a okupljeni građani, pošto su vidjeli sve što je moglo da se vidi, smradom bijahu rastjerani kućama.

Na kraju, valja kazati da "trpljenik" nije psovao ni Boga ni vlast, iako je, kažu ljudi, bio nadaleko poznati bogohulnik. U trenucima neizdrživih patnji ispuštao je krike, ali ne baš dovoljno glasne, niti razumljive, zbog čega nam se pretpostavka da je bio drogiran čini sasvim vjerovatnom. To krkljanje trajalo je sve dok mu dželat nije nalio ždrijelo ključalim uljem; od čega je i umro, dok je vađenje srca bila tek prazna predstava namijenjena puku. No, zašto je "trpljenik" bio drogiran, pitali su se mnogi? I to drogom koja umrtvljuje čula, a ne onom koja povećava čovjekovu osjetljivost na bol, što je bilo za očekivati i sasvim normalno, jer pobogu riječ je o mučenju osuđenika zbog zločina veleizdaje, a u tom slučaju su sva sredstva dozvoljena. Ipak, svima je bilo očigledno da su u ovom slučaju od dozvoljenih sredstava primijenjena upravo ona najadekvatnija, odnosno izabrani su najbolji načini da se postigne željeni cilj, a cilj su, kako to već obično biva, odredili dublji interesi, ili kako je docnije rekao Seamus: "Taj čovjek nije smio progovoriti, Ždero. Jer on je imao što da kaže, za razliku od idiota koji na gubilištu bleje ili vrište bez prestanka, a sve ono što kažu bez ikakvog je značaja i smisla. Međutim, oni nikada neće imati problema zbog onoga što kažu, jer uvijek govore ono što treba. Što da radimo, Ždero, idioti su uvijek na dobitku."

Narod se razbježao, gonjen smradom spaljenog mesa, ali i ekipama lokalne televizije koje su poslije svakog pogubljenja lovile po Trgu ljude spremne da izjave štogod o spektaklu kojem su prisustvovali. Tisnuli bi im pod nos ćuntu od mikrofona, snimatelj bi izbečio objektiv kamere na strunjenog građanina, a nadahnuta ribica/reporter, koja zrači vedrinom, postavljala je pitanja: "Što mislite o današnjem pogubljenju? Da li ste prisustvovali porodično ili sami? Smatrate li da je dželat dobro obavio svoj posao? Da li redovno prisustvujete dijeljenju pravde?" A građani, k'o građani: voljeli su da posmatraju pogubljenja, ali ne i da ih komentarišu za TV, zbog čega su u paničnom strahu bježali sa Trga. Naravno, bilo je i onih koji su se neprekidno motali ispred kamera, sve u nadi da će ih neko primijetiti i pitati štogod, ali to su bili redovni izjavljivači za javnost, ljudi uvijek spremni za nastup, no dosadni i bez ikakvog reda u glavi, zbog čega ih TV-ekipe po pravilu izbjegavaju, a oni to smatraju napadom na njihov društveni značaj i žale se nadležnim službama. U svojim žalbama pominju nanijete duševne bolove, teorije zavjere, podrivačku djelatnost lokalnih medija... etc. etc. Već kako su sirotani navikli, jer oni su uvijek za nešto oštećeni, nekakva je nepravda prema njima učinjena, pa sad od svakoga zahtijevaju poštovanje, koje ničim nijesu zaslužili. Zbog toga su, vjerujem, takvi ljudi uvijek na zadatku i lako se odlučuju na svakakve rabote. Veličina njihovog patriotizma i kvalitet uspostavljene saradnje sa organima reda – u izravnoj su proporciji. Iako njihova misija po definiciji zahtijeva izvjesnu tajnovitost, oni se često pojavljuju na TV-ekranima, što je paradoksalno, ali samo na prvi pogled, jer nastupilo je novo vrijeme i treba mu se prilagoditi. Problem je samo u sljedećem: TV je medij koji ne trpi ista lica, brzo ih cijedi i obesmišljava, još brže odbacuje, a svjetlosnom brzinom zaboravlja. Međutim, njima to ne smeta. Naprotiv, oni smatraju da ih redovno pojavljivanje na TV-ekranima održava u životu i potvrđuje.

Trg je već bio potpuno napušten, a ja sam uspio da počistim svu hranu koja je ostala za svjetinom, i upravo dok sam se spremao da napustim ovo mjesto – primijetio sam ga: čovjeka u plavoj košulji, koja je bila do pola zakopčana i ležerno prebačena preko neopeglanih pantalona, oštrih crta lica i orlovskog nosa na kojemu su počivale tamne naočari za sunce. Svoju dugu kosu vezao je u rep čiji je kraj padao do pola njegovih leđa. Držao je u desnoj ruci nekakvu krpu, gužvao je i povremeno čistio znoj sa čela. Nije se osvrtao oko sebe, samo je hodao polako, poput čovjeka koji je mislima daleko od mjesta na kome se nalazi. Odsutan, izmješten. Sjećam se da sam ga okrznuo pogledom, i da sam skrenuo pogled na drugu stranu riješen da napustim Trg. Sjećam se da sam ga ponovo pogledao, ali ne znam zbog čega. Sada, pošto sam u vremenu koje se bespovratno izgubilo imao dovoljno prilike da pažljivo razmislim o svemu, ne bih mogao odgovoriti što sam prvo uočio na njemu, niti mogu izdvojiti ono čime je taj čovjek privukao moju pažnju, ali znam da sam polako počeo da mu se približavam, osjećao sam da me neka sila njemu privlači, a da nijesam znao, niti sada znam, prirodu i cilj te sile. Ipak, prilazio sam oprezno, sitnim koracima, sa strane. Nikada pas ne može biti siguran što može da mu se dogodi, rekosmo li to, već?

Primakao sam mu se na nekoliko metara, i tek tada me je primijetio: odmjerio je pažljivo moju pojavu, svaki djelić tijela, svaki ožiljak, malčice je iskosio glavu dok je proučavao moju sakatu nogu, ali – i to me je iznenadilo! – ničim nije pokazao gađenje ili strah. Skoro da mu je svejedno. Ta ravnodušnost za mene je bila neočekivana, jer ljudi su obično kada bi me ugledali, bar za tren mijenjali miris koji ispuštaju. Osjetio bih to njuhom istog trena: njihov znoj bi odjednom zamirisao na gorčinu i odvratnost, disanje bi im postalo ubrzanije, a kretanje izlomljeno i neodlučno. Ljudi bi se uplašili i od straha počeli da vrište na mene, a ja bih se u tom slučaju samo pomjerio u stranu, zastao, dopuštajući im da se udalje.

Ovaj čovjek, ne. Nije promijenio miris, ni disanje, pokreti su mu i dalje ostali isti, kao da lebdi Trgom, netaknut svijetom u kojemu je. A bio sam siguran da me je primijetio, znam da me je detaljno ispitao svojim pogledom, ali to odsustvo bilo kakve reakcije – zbunilo me je. Nijesam bio navikao na takav odnos. A ono što nas zbunjuje i što remeti našu naviku, ukoliko, naravno, ne izaziva strah i ne upozorava na opasnost – to nas privlači. Pratio sam ga po Trgu, na udaljenosti od nekoliko metara, očekujući da u njegovim pokretima prepoznam nešto ljudsko i uobičajeno, ali nijesam. Hodao sam za njim, i vrijeme je prestalo da postoji – obojica smo bili izvedeni iz trajanja, a naše meso je bar za tren prestalo da se haba i troši... Bio je to čudan osjećaj, nešto uzbudljivo i tajanstveno što nikada ranije nijesam doživio. Pratio sam ga i u jednom trenutku bio zahvaćen oblakom blagosti, u kojemu je, bar tako mi se učinilo, lebdio taj čovjek. 

Na ovom mjestu dužan sam napomenuti: taj fenomen se više nije ponovio, iako smo docnije postali nerazdvojni prijatelji, osjećanje blagosti i potpunog ispunjenja koje sam doživio tog dana ostalo je zauvijek privilegija prvog susreta. Zbog toga, u trenucima dokolice često pomislim, kako je našim susretom, potonjim druženjem i razgovorima – upravljala sudbina svojim nevidljivim prstima.

"Mora da si još uvijek gladan, prijatelju", obratio mi se. "I pored svega što si pojeo, još uvijek ti krče crijeva, zar ne? Ili, možda, tražiš srce onog nesretnika da njime zasladiš ovaj dan?"

"Ne", odgovorio sam. "Srce nije na mom jelovniku." 
"Ups. Humanista, dakle." Nasmijao se. "Na ovom svijetu humanost je svoje posljednje utočište očigledno pronašla u psećem taboru. To je uistinu vrijedno poštovanja."

Na njegovu primjedbu ja sam odmahnuo glavom: "Srce je žilav komad mesa. Neukusan je i teško se vari. Prosto nije za mene."

"Onda si ti, prijatelju, pragmatičan pas. Drago mi je što sam te upoznao." Načinio je kretnju tijelom kao da će me napustiti, a onda se povratio i rekao: "Ako nemaš pametnija posla, a još uvijek ti je do jela – dozvoli mi da te pozovem na večeru. Biće mi drago ukoliko prihvatiš."


To su bile naše prve riječi. Vjerujem da su bile. Jer u godinama koje su uslijedile razmijenili smo ih bezbroj. Negdje u njima, još uvijek, osjećam pohranjenu ljubav i razumijevanje. Ili to, poslije svega, naknadno prepoznajem, ko zna? Uostalom, sada je nevažno. Jer, što su riječi naspram života koji se rasipa i preliva preko njih, života koji riječima ne može biti uobličen, niti zahvaćen bez ostatka. Što su riječi, zaista?! Pogotovu ove moje, prekrivene ožiljcima i prljave od vremena.


Izvornik: Montengrina





Whatsapp Button works on Mobile Device only

Pretraga. Dijakritički znaci su obavezni. Nakon toga pritisnite "enter".