a onda se stvari ubrzavaju,
daleke pojave
izlaze na vidjelo,
i sve najednom biva razvrstano
u postojanoj
rečenici,
leksemi,
etimologiji. Odakle se krene,
nije razvlašćivanje
hijerarhije, već
ponovno uključivanje u
postojeću tradiciju. Drveće
reže suton, i svaka
nova pripovjedna zakonitost
jednaka je imenu Oca.
Jer, drugog i nema.
Čovjek za klavirom
može samo da varira temu
koja mu je
prirasla za srce, jer on i nema
na raspolaganju
novu deskripciju. I svijet
je uvijek isti,
horizont u kome su tragovi
objavljeni još na samom
početku.
(Moja omiljena slika,
Vermeerova Žena koja mjeri bisere:
vaga, Strašni sud,
uterus, destinacija, predestinacija.)
Postavljena u
obzor očekivanja,
transkripcija pronalazi
isto ono što je ostavila za sobom.
Znakovi su davno petrifikovani
suton: Zapad,
kome mit nije daleka realnost.
More je sigurna
luka
za svakog ko nasumično
prolazi kroz gomile sumnji.
Jer, zašto se ne predati
transparenciji dubine,
providnosti,
proviđenja?
Koje su
prisutne kategorije, koje su
prisutne paradigme
u takvom okruženju, okruženju od sirovih
konteksta.
Kakav je status
akcije u pjesmi,
da li akt uvijek vodi
ogoljavanju onoga koji
je nešto uradio?
Kome je akcija
i zašto odgovorna?
Ili,
kome ona polaže račun?
Neke stvari su bolje
ujutro, druge uveče:
melanholija kasnih godina, učvršćeni
znakovi na ravnopravnoj
udaljenosti. Ovdje se
bivstvovanje nužno
svodi na parataksu,
grebeni što vire iz mora slani su do
bjelila na rukama.
Ono što prethodi i ono što proishodi,
sve je iskušano u slijedu kruga.
Okrećeš se i okrećeš,
ali horizont nije vrtoglav:
smrt na kraju uvijek začudi čovjeka.
Prosto da se ne povjeruje
kakve sve strategije izbjegavanja
postoje u vidokrugu.
I kako se razmnožavaju što se više
ostaje bez argumenata.
Što se više traži
izlaz u umanjenju
naraslih problema.
Zavaravanja i izmicanja,
dok se u pozadini
rastaču zidovi egzistencije.
Vrijedi li upisivati
trenutke raspoloženja
u crnu sveščicu:
momenti što će se ponoviti
još stotinu puta.
Zapravo, krajnje
siromaštvo koje se
na kraju zavoli, jer kako bi se
u protivnom
opravdala neprestana iteracija.
Pripadajuće se uvijek na kraju zavoli.
Ostalo se ne dovodi u pitanje:
različito likovanje
i tuga.
Naracija je elipsa života.
