O DISOVOM JEZIKU
Disov jezik, kaže Miodrag Pavlović u svom čuvenom eseju, ”jedan je od najgorih na kome se u nas poezija pisala. On je pre svega loš gramatički, broj gramatičkih grešaka u toj maloj količini stihova začuđujuće je velik, veći nego igde u našoj ranijoj, starijoj poeziji. On je počesto loš i semantički; smisao je kazan neprecizno ili nemoguće, pojmovi se upotrebljavaju u pogrešnom značenju, u spregovima koji umesto da budu metaforični, bivaju besmileni ili bar nahereni. Tako možemo pročitati kako se ‘moćno spava’, i da postoji suza ‘što nesvesno sija’, i da je pesnik ‘nepoznat govoru’ i tome slično”.
Nema smisla do kraja navoditi Pavlovićev spisak svih jezičkih ”nepodopština i rđavština” što ih je Dis u svojim stihovima počinio, kao što, uglavnom, nema razloga ni za neslaganje s Pavlovićevom tvrdnjom da je ”Disova poetska ekspresija kao samostalna vrednost nerazvijena, njegova radionica veoma siromašna, a izražajna tehnika (ne moć) inferiorna ne samo u odnosu na savremenike nego i na prethodnike”. Ali kad Pavlović posegne za primjerima koji bi trebalo da potkrijepe tvrdnju njegovu kako Dis, nesiguran u značenja pojedinih riječi, pravi spregove koji ”umesto da budu metaforični, bivaju besmisleni ili bar nahereni”, čitalac se poprilično iznenadi. Jer citirane sintagme ne samo da nisu besmislene nego su bremenite kazanim i nagoviještenim značenjima od kojih žive ponajbolje Disove pjesme a koja su u podlozi svega što Disovu poeziju čini posve osebujnom u okvirima srpske poezije s početka stoljeća. Da su te sintagme ”naherene”, o tome nema sumnje, ali se odmah mora dodati da iskošenost Disovih jezičkih spregova nije svagda posljedica male pismenosti, nego itekako znade biti smislotvorna.
I, zbog toga, zaista vrijedi, ovdje, s Pavlovićem povući i potegnuti oko pitanja: zašto u poeziji na našem jeziku ne bi pjesnikovu duhu bilo dozvoljeno da ”moćno spava”, suzi da ”nesvesno sija”, a pjesniku da bude ”nepoznat govoru”? Svi ovi primjeri uzeti su iz Tamnice, koja je i po Pavloviću vrhunska pjesma, što bi značilo da je vrhunska uprkos ovakvim ”rupama” u jeziku. Nama, se pak čini da poetskoj čaroliji Tamnice itekako doprinose i ovakvi ”nahereni” spojevi jezički, da se i u njima zrcali nešto od one neodoljive umjetničke magije kojom Tamnica plijeni kao cjelina, čak i kad nismo posve sigurni šta saopštavaju pojedini stihovi iz te pjesme, jer čitalačko razumijevanje Tamnice dešava se na razini koja je bar jedan stepenik ispod izričito saopštenih smislova. Čak ću se usuditi da kažem kako Disovi ”nahereni” jezički obrti znaju biti prečica do jezgre Disovog doživljaja svijeta i svoje vlastite pozicije u njemu.
U pjesmi jednog savremenog poljskog pjesnika Mječislava Jastruna ”Povratak” on govori o ”belom gakanju guske”. Takvih spregova je, dakako, prepuna poezija 20. vijeka. Očigledno, bijela je ”guska” a ne njeno ”gakanje”, ali je pjesnik, vezujući bjelinu za guščije gakanje, to jest, pretvarajući pridjev u prilog, napravio sliku koja poetski opažaj daje u njegovoj neraščlanjenoj punini: tu svi atributi zasvjedočuju cjelovitost bića čiji je glas postao bijel, čija je bjelina progakala. Zar, na sličan način, ne bismo mogli protumačiti i Disovo nesvjesno sijanje suze: nesvjesna je, u stvari, suza a ne sijanje! To jest, nije teško ovaj iskaz vratiti u pretpostavljeno provobitni oblik koji je do dna i do kraja razumljiv: dijete, rođeno ”bez imalo znanja”, nije svjesno ni svoje suze, jer ne zna ni šta je plač, niti ima svijest da je taj plač njegov vlastiti!
Sjetimo se i Bogdana Popovića koji je napravio više no stranicu utančane analize da pokaže zašto Ilićev stih ”Grobnice kanova silnih trava je visoka splela” izražajno postaje finiji i smisaono puniji kad pridjev ”visoka” pretvoriš u prilog ”visoko”. I, zaista, izmjena jednog vokala pomjera težište slike sa trave na splitanje, trava je i dalje, naravno, ostala visoka, ali ono što je učinila s grobnicama negdašnjih silnika biva oštrije fokusirano: te grobnice su temljitije savladane, trijumf trave je očitiji, potpuniji.
Dis se, zapravo, poslužio pjesničkim postupkom koji postoji valjda otkad i poezija: adverbijalizacijom adjektiva. Pretvorio je, dakle, pridjev u prilog, stoga, ako zamislimo šta je prethodilo ovim jezičkim ”događajima”, ako se vratimo pretpostavljeno izvornom obliku disovih stzihova, dobićemo savršeno jasne i ispravne iskaze: ”I sa suzom mojom, što nesvjesna sija”. Odnosno: ”I duh moj u svemu kako moćan spava”*. Kritika je već pokazala da je Dis, dorađujući svoje pjesme, često išao od jasnog ka manje jasnom, i od običnog, nekad i banalnog, dolazio do posve neočekivanog, nekad i duboko otkrivačkog. Stoga bi trebalo u analizi pažljivo razlučiti očigledne jezičke greške kojih u Disovoj poeziji ima koliko voliš od spregova koji su, strogo uzevši, također jezički prekršaji, ali predstavljaju plod nastojanja, svjesnog ili nagonskog, svejedno, da se riječ izbije iz njenog ustaljenog ležišta, što vodi ka umnožavanju smislova, to jest, ka poništavanju ”redovnog” značenja riječi kako bi se oslobodila njezina nagovještajna moć.
*U petoj strofi Tamnice: ”Al’ begaju zvezde; ostavljaju boje / Mesta i daljine i viziju jave; /I sad tako žive kao biće moje, / Nevino vezane za san moje glave” susrećemo isti postupak kao u stihovima o suzi ”što nesvesno sija” i duhu koji ”moćno spava”. Naime, ”nevine” su, očito, ”zvezde”, a ne vezivanje, jer su simbol prvotne čednosti i čistote bića prije njegovog rođenja, ali je pjesnik, opet, pridjev pretvorio u prilog, stoga je vezanje postalo nevino, pojavio se nov preliv smisla sličnog onom u sintagmama ”nevino uhapšen”, ”nevino osuđen”.
A sada pogledajmo jedan od tih spregova (koje je Pavlović proglasio ”besmislenim ili bar naherenim”) u kontekstu kojem prirodno pripada:
To je onaj život, gde sam pao i ja
S nevinih daljina, sa očima zvezda
I sa suzom mojom što nesvesno sija
I žali ko tica oborena gnezda.
Sve je, u ovim stihovima, donekle pomjereno, iskošeno, ”nahereno”. Očekivali bismo da pjesnik kaže da je život ”ovaj” , a ne ”onaj”, jer lirsko ”ja” govori iz ovog ovdje života koji neočekivano postaje i onaj tamo, ovostrano i onostrano su se pomiješali, da ne kažem izjednačili, pred slikom smo koja vodi u samu srž Disovoga doživljaja ovog svijeta kao paklenog priviđenja! Ispravite jezičku ”grešku”, promijenite pokaznu zamjenicu, stavite prvo lice koje naše jezičko osjećanje očekuje: ”To je ovaj život gdje sam pao i ja”, i nestaće lirske mađije, nestaće odmaka od ovog života ovdje, nestaće slutnje da pjesnik govori o nečem što mu je tuđe, nestaće lirske smjese ovostranog i onostranog.
Nadalje, primjećujemo, nadalje, mali jezički nesporazum u sintagmi ”s nevinih daljina”. U našem jeziku se može padati ili s visina, ili pak iz daljina. Kao da je kontaminacijom ova dva ispravna obrta nastao treći koji je, naravski, malo ”naheren”: pjesnik je pao s daljina, ali Disova poezija je puna takvih jezičkih kombinacija: dva pravilna sprega, stopljeni, daju treći, koji je iskrivljen, uvrnut, iskošen. Kad Dis kaže ”svud nigde nikoga”, onda imamo posla, očito, s dokazom nedovoljne pismenosti, ali kad kaže ”žeđ života”, jasno nam je da je opet stradala gramatika, ali da je itekako dobila poezija. Nagovještajna snagaovih nedovoljno gramatičnih spojeva kao da ”iskupljuje”, ako se tako može reći, pjesnikovo nasilje nad jezikom. Dis je, ovdje, imao na raspolaganju pravilne obrte: ”žeđ za životom” i ”žedan života”, a napravio je ”naheren” spreg ”žeđ života” koji nagovještava ono što ispravni ne bi mogli: kao da je sam život u pjesniku žedan (samog sebe!), što vodi ka nukleusu Disovog doživljaja svijeta, i sebe u tom svijetu: obamrlost, pasivnost, gašenje svih kretnji, utrnuće volje za bilo kakvom akcijom. Tako se i aktivna ”žeđ za životom” pretvorila u posve pasivnu ”žeđ života”. Šta se desilo u ovom obrtu?
Pjesnik prisiljava imenicu da vrši funkciju pridjeva, zahtijeva da ”žeđ” čitamo kao ”žedan”. Mi tu sintagmu tako i poimamo, ali smo obavezni da iščitamo i onaj višak nagoviještenih značenja koja su oslobođena iskošenim spregom dviju imenica. Slično je i sa sintagmom ”san lepote”, iz pjesme Tamnica, u čijoj pozadini stoje dvije ispravne: ”san o lepoti” i ”snivanje lepote”, a njihovim preklapanjem nastaje prekrasna slika: lepota koja sanja, pojavilo se i dopunsko značenje koje smo prosto prisiljeni da dopišemo pjesnikovom snu o ljepoti.
Disovski pad ”s nevinih daljina” pokušaj je da se zahvati u neizrecivo: pad u život je dvostruk: to je pad odozgo, s nebeskih visina, jer je Dis svoju lirsku povijest o vlastitom padu u život ispisao ”preko” biblijske priče o padu anđela sa nebesa u pakao. Kažem ”preko”, jer tačno je Pavlovićevo zapažanje da je ova Disova lirska kosmogonija ”neteološke” prirode, što dakako ne znači da pjesnik nije upotrebljavao metafore posuđene iz teološke kosmogonije, kao pozadinu na koju književno ”preslikava” svoj ”neteološki” doživljaj. U isto vrijeme, pjesnik kuša da svoj, i uopšte ljudski, pad u život predstavi kao dolazak iz daljina, iz nepoznatog, iz tajanstvenog svijeta, i stoga je stvorio sliku koja je ostala razapeta između visina i daljina, tako da iskošena sintagma ”s nevinih daljina” nagovještava i pad s nebesa, iz anđeoske nevinosti, u pakao, i dolazak iz neznanog, nedohvatnog, tajnovitog svijeta u ovaj naš.
Mada Disova slika pada u život jeste neteleoška, to nije isključilo mogućnost da se, elementima teološke slike pada anđela u pakao, pjesnik posluži kaooruđima za duhovno savla-davanje vlastite emocije. Uzmimo drugi stih iz treće strofe u Tamnici, za koji Radomir Konstantinović reče da je ”smušen”:
I ne znadoh da mi krv struji i teče,
I da nosim oblik što se mirno menja
Ili, prevedeno na suhu prozu: ne znadoh da sam stvor od krvi i mesa. To meso, to tijelo, nazvano je ”oblikom” koji se ”nosi”, ali nisam siguran da ovaj jezički sklop zaslužuje da bude nazvan ”smušenim”. Prije će biti da nagovještava pjesnikov doživljaj vlastitog tijela kao nečeg tuđeg, čime je prožeta s kraja na kraj i Tamnica i mnoga druga uspjelija Disova pjesma, ili strofa. ”Oblik” je možda ”najdisovskija” od svih riječi u ovom pjesništvu: sve što se može tvrditi o stvari-ma i bićima, koji ispunjavaju prostor pred pjesnikovim očima, jeste da imaju ”oblik”, a najčešće ni to, jer nerijetko imamo posla sa sjenkama, kojima je i Disov, kao i svaki pakao, gusto naseljen. Dis boravi u svijetu zahvaćenom rasapom i ukidanjem materijalnog, gdje se može sa sigurnošću kazati jedino da postoje ”oblici”, ali ne radi se jedino o metafizici, nego je i fizika u tome imala udjela: pred Disovim kratkovidim očima predmeti i tijela gube oštrinu obrisa i puninu svojih atributa, i ispoljavaju težnju da se svedu na puke, na prazne ”oblike”. Očito da je Dis vlastiti ”oblik”, to jest sopstveno tijelo, nosio (umjesto da ga ima, kako bi prirodno bilo da kaže) otprilike onako kao što pali anđeo, zatvoren u materiju, doživljava vlastito tijelo kao nešto strano, nešto skroz izvanjsko, što je nametnuto, teret koji se nosi, koji se vuklja po kazni, a ne nešto što je u prisnoj vezi s njegovom prvobitnom suštinom. ”Nositi oblik” ne samo da nije smušena sitagma nego krajnje pre cizan izraz: tjelesni ”oblik” se nosi kao odijelo, kao kažnjenička uniforma!
Najiskošeniji, a pjesnički najslutljivi je spreg ”sa očima zvezda”. Na prozu preveden, značio bi nešto kao: sa očima posuđenim od zvijezda, uzetim od zvijezda. Jezička logika slična kao u obrtu: ”sa očima srna”. U prvoj verziji Tamnice kaže se: ”sa slikama zvezda i suzom u oku, što nesvesno sija” – iskaz savršeno jasan, razumljiv, pravilan, koji je u naknadnoj doradi bitno zamućen, što nas je podsjetilo na Malarmea: kad su ga jednom, na ulici, pitali kamo ide, odvratio je: odoh da sonetu, koji upravo pišem, dolijem još malo tame! I Dis je, u naknadnim doradama, dosipao tminu u svoje stihove. I on je bio od pjesnika koji bi, skupa s Bodlerom, mogli kazati: ”Mi smo tminski”! Milionima su puta, u poeziji, upoređivane ili izjednačavane, oči sa zvijezdama, ali teškoće u razumijevanju Disove slike potiču otud što zvijezde u našoj predstavi ne mogu imati oči, jer one liče na oči, ili jesu oči, i ne postoji nikakav ostatak koji bism zamislili uz te oči, kao u obrtu ”sa očima srna”. Zvijezde su oči bez vlasnika, lišene su bića kojemu pripadaju*, i sa ovom slikom možda može izići na kraj jedino uobrazilja modernih čitalaca koji su navikli da, u slikarstvu, recimo, stoje pred platnima na kojima, po nezaboravnoj riječi Ivana Fohta, umjetnik želi predstaviti ”osmijeh bez usana”. Đokondin osmijeh lišen vlasnice tog osmijeha! Dis je, dakle, pomjerio, ”naherio”, našu uobičajenu predstavu o zvijezdama. Docnije, u pjesmi, kad počnu da ”begaju zvezde iz mojih očiju”, stvari se razbistre, razjasne: pjesnik je otud, iz svijeta odakle je rođenjem bačen u ovaj, zvijezde u očima. Ali šta bi, onda, mogla značiti ona pomjerena slika ”sa očima zvezda”, iz prve strofe? Šta sugeriše to poistovjećenje očiju i zvijezda, kakve se slutnje roje iz tog punog identiteta Nesumnjivo, nagoviještena je nerazlučenost novorođenog bića i svijeta iz kojeg je upravo došlo. Iako se već obrelo u ovom svijetu, novorođenče je još uvijek u tim daljinama odakle je stiglo, odnosno na visinama sa kojih je palo. Sintagma ”sa očima zvezda” tjera nas da zamišljamooči kakve su se imale prije pada, dok zvjezdano i ljudsko još nije doživjelo rascjep: u stanju prvobitne nevinosti, čovjek je bio jedno sa vasionom, tako da je pjesnik, naknadno dorađujući pjesmu, pojmio da nije dovoljno reći: ”sa slikama zvijezda i suzom u oku”, jer tu nema slivenosti ljudskog i zvjezdanog.
I, napokon, razmotrimo onu, po Pavloviću problematičnu ”suzu” koja ”nesvesno sija”. Čak i djetinja zamjenica ”mojom”, umjesto gramatičnog oblika ”svojom”, doprinosi ugođaju cijele strofe, jer ostavlja dojam naivnosti, neukosti, onog ”neznanja” s kojim se dolazi na svijet. A šta se postiglo pretvaranjem pridjeva ”nesvjesna” u prilog ”nesvjesno”? ”Suza” time zadobija izvjesnu samostalnost. To je suza koja nije svjesna svog sijanja. Kao da je time nagoviještena mogućnost da suza dostigne status - zasebnog ”bića”, otprilike kao u Tinovom stihu: ”Duboka rana biva tajno biće”. Uporedite ”suzu” koja ”nesvjesno sija” sa čovjekom koji ”nesvjesno laže”, i biće vam jasno o čemu se ovdje stvarno radi.
Ovo postaje još jasnije kad navedemo strofu u kojoj se pojavljuje ”duh” koji ”moćno spava”:
Da osećam sebe u pogledu trava,
I noći, i voda, i da slušam biće
I duh moj u svemu kako moćno spava
Ko jedina pesma, jedino otkriće.
”Duh” koji ”moćan” spava, kako već rekosmo, posve bi bio razumljiv. Ali ”moćno spavanje” duha neka je vrsta oksimorona: spregnuti su u toj slici krajnja aktivnost i pasivnost. ”Duh” je, ovdje, potpuno odvojen od pjesnika, čak i njegovo ”biće” je napolju, deponovano je ”u svemu”, i tek sluhom se može uhvatiti i shvatiti to ”moćno spavanje” koje je kazano iz središta disovske pjesničke kreacije: iz nemoći, iz neznanja, iz polupismenosti, iz rasutosti, iz inercije, iz raspadanja, iz truljenja, iz drijemeža, iz utrnulosti, iz oduzetosti - ispredala su se kod Disa najtreperavija poetska viđenja, ili priviđenja, koja su ikad ostvarena u našem jeziku, stoga je gotovo bukvalno istinita Disova tvrdnja da je spavanje njegovog duha bilo itekako moćno!
I, najzad, šta govori, i šta sluti pjesnikova tvrdnja da je čovjek, u trenu rođenja, ”nepoznat govoru i nevolji ružnoj”? Kakav pjesnički smisao ima ovaj jezički potez koji naglavce izokreće logike života?
U Tamnici, pjesnik je ”zakovan za zemlju”, što treba shvatiti kao temeljno određenje njegove i egzistencijalne i duhovne pozicije: ne radi se jedino, ako se uopšte radi, o sili gravitacije koja ga prikiva za zemlju, nego o nepokretnosti, pasivnosti, odsustvu volje, akciji koja nikad ne ide od pjesnikova bića ka svijetu, nego obrnuto. Pjesnik ne gleda, nego je gledan: ”osjeća sebe u pogledu trava, i noći i voda”, zato se u u njegovoj poeziji često ponavljaju tvrdnje kakva je, recimo, ova: ”prilazi mi jedna zemlja snova, s crnim nebom i belim očima”; ne odlazi pesnik, dakle, u tu zemlju, nego ta zemlja dolazi njemu. Zbog toga je Nirvana, jedna od najvećih Disovih pjesničkih tvorevina, utemeljena na ovoj izvrnutoj perspektivi: na prilaženju svega i svačega pjesniku, a ne obratno:
Noćas su me pohodili mrtvi,
Nova groblja i vekovi stari,
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.
U Nirvani, pjesnika su ”pohodila mora, /sva usahla, bez vala i pene”, ali ga je ”pohodila” i ”sreća / mrtvih duša i san mrtve ruže”, potom je i ”ljubav dolazila k meni, mrtva ljubav iz sviju vremena”, a ovaj spisak, ovo nabrajanje završava se stihovima koji sadržinu prošlog iscrpljuju triput ponovljenom zamjenicom ”sve”:
I sve što je postojalo ikad,
Svoju senku sve što imađaše,
Sve što više vratiti se nikad,
Nikad neće – k meni dohođaše.
Taj prizor u kojoj pjesniku sve ”prilazi” kao ”žrtvi”, to je ključ egzistencijalne i duhovne pozicije iz koje Dis pjeva. Riječ ”žrtva” posjeduje i mitsku dubinu: priziva nam u pamet prizore prinošenja žrtve – sjetimo se Odisejevog silaska u Had – pomoću koje se opšti sam mrtvima. U Nirvani,. međutim, pjesnik ne prinosi žrtvu, jer ni jedna akcija ne potiče iz njegovog bića, nego je prinesen kao žrtva koja priziva ”mrtve”, oko koje se okupljaju ”nova groblja i vekovi stari”. To stanje u kojem se trpi, kao agresija, svega što postoji, ili je postojalo, podsjeća na čuvenu Kafkinu parabolu: ”Pošao jedan kavez da traži pticu”.
Iz ovog ugla sagledan, čini se da nas i iskaz ”nepoznat govoru i nevolji ružnoj”, iako ”naheren” i uvrnut, opet vodi ka tvornom jezgru iz kojeg su se rojile najuzbudljivije Disove vizije: ne upoznaje pjesnik nevolju, nego nevolja njega, jer on je žrtva, on je trpni oblik egistencije žive tvari, i zbog toga može jedino on biti upoznat od nevolje, baš onako kao što ne gleda on trave nego je gledan od trava, i zato ne može reći da pogledom samog sebe otkriva u travama, nego da u pogledu trava otkriva samog sebe. Nije bitno drukčije ni sa ”govorom”, i tu imamo izokrenutu jezičku perpektivu: nije govor nepoznat pjesniku, kako zahtijeva gramatika prirodnog jezika, nego je pjesnik nepoznat govoru. Pošto u tom stanju ”zakovanosti za zemlju” nikakva akcija, pa ni spoznajna, ne dolazi iznutra, iz pjesnikova bića, razumljivo je što bi govor trebalo da upozna pjesnika, a ne da pjesnik upozna govor. Ukratko: u trenutku rođenja pjesnikova svijest još nije osvojena, zaspojednuta, od govora! Jer biće, čija se slika uobličava u Disovoj poeziji, ne živi, nego se na njemu vrši život.
Stoga je to biće, ne samo u Tamnici, već i u ostalim Disovim pjesmama, rasuto, razbijeno, ras-tureno. Vlastito tijelo se ”nosi” kao oblik tuđ pjesniku. A zemlja služi ”za hod mojih nogu i za život reči”. Tu noge hodaju pomalo za svoj račun, pomalo nezavisno od pjesnika. A jezička djelatnost pjesnikova nazvana je ”životom reči”. Što, dakako, kazuje da su i riječi zadobile odjelito bivstvo. Pa i ona slika ”zvezda” koje su ”nevino vezane* za san moje glave”, zar tu pjesnik nije – jedno, a san koji sniva glava, nešto ”pobaška”? Ni to nije sve: ti snovi, kao nešto najunutarnjije, postaju najednom posve ospoljeni, i skroz vidljivi: ”Dok mi venac snova moju glavu kruži”, slika u kojoj nastavlja da odjekuje biblijska simbolika. I biće pjesnikovo, i duh, kako već vidjesmo, izvan su njega, deponovani u svemu oko njega, proglasili su punu nezavisnost. Pa šta bi, onda, moglo imati čudnovatog u Disovoj ”suzi što nesvesno sija”? Ništa, od svega što je pjesnikovo, u Tamnici, ne pripada sasvim njemu, odvojeno je od njega u manjem ili većem stepenu. I da se, u zaključku, vratimo Pavloviću: ako već ne zasvjedočuje rafiniranost Disove izražajne tehnike, ta ”suza što nesvesno sija”, bez ikakve sumnje, objelodanjuje vrhunsku izražajnu moć ovog pjesnika.
Marko Vešović, Bivši anđeli
